USB Stick

USB (Universal Serial Bus) je PnP sučelje za komunikaciju između računala i periferija preko četvero žilnog oklopljenog kabela serijskom komunikacijom. Osim toga omogućava uključivanje uređaja 'na vruće' odnosno dok je računalo upaljeno. Standard trenutno ima treću reviziju (1.0, 1.1, 2.0, 3.0) i podržava brzine od prvotnih 12 Mb/s do trenutnih 4.8 Gbps. Omogućava slijedno spajanja uređaja na uređaj, do 127 uređaja ili se uređaji spajaju na USB HUB (koncentrator). Primarno je dizajniran za uređaje koji komuniciraju s računalom na malim brzinama kao miš, tipkovnica i igraća palica te razna druga pomagala kao daljinski pokazivač za prezentacije i slično. Svi navedeni uređaju spadaju u HID (Human Interface Device) uređaje. Naponski nivo komunikacije je 5 V a strujno ograničenje koje se ne smije prekoračiti je 500 mA, ali aktivni HUB se dizajnira za veće opterećenje jer ima vlastiti izvor napajanja. Kabel ne smije biti duži od 3 m za manju brzinu komunikacije i 5 m za noviji standard s većom brzinom komunikacije. Ovom konektoru je sličan konektoru IEEE 1394 koji se naziva i 'FireWire' brzine do 400 Mb/s i 800 Mb/s u razvojnoj verziji.

Kako je standard poboljšavan razvija se sučelje i za druge vrste uređaja koji traže veće brzine kao pisač, modem, skener, mrežna kartica, adapter za dodatni vanjski disk ili CD / DVD, digitalni fotoaparati i kamere, TV prijamnik i drugi. No najinteresantniji dio je priručna prenosiva memorije, utemeljena na FLASH tehnologiji, veličine štapića ili stika. Kapacitet memorije je od obično u rasponu od 128 MB do 64 GB.

Slika* 3.3.21 Memorijski 'stik'. ( + / - )

To malo čudo tehnologije stane u džep, može se objesiti na lančić oko vrata. Uz još malo elektronika svira MP3 zapise, slika, služi kao diktafon i radi tko zna za što još. Čak se može uporabiti na novijim matičnim pločama kao BOOT uređaj. Iz iskustva autora najpogodniji oblik za korištenje je što uži i dulji, jer se laki umetne u USB priključak na računalu a da pri tome ne prekrije susjedni priključak. Može bez oštećenja izdržati više od 100'000 ciklusa pisanja što je za par godina dovoljno dok ne dođu još manji po dimenzijama ili još veći po kapacitetu ili mogućnostima.

Ne treba gasiti računalo prilikom umetanja ili vađenja 'sticka'. Prilikom umetanja Windows XP automatski će prepoznati uređaj (Windows 98 treba driver), te u 'System tray' postaviti ikonu koja se koristi prilikom vađenja. Preko ikone otvori se prozor 'Safely remove hardware' i preko njega isključi stik i onda bez bojazni izvadi iz USB priključka. Treba poštovati ovu proceduru jer može doći do oštećenja 'file-sustava'. Memorijski stik može se formatirati kao disketa ako dođe do narušavanja njegovih zapisa u npr. exFAT formatu, ili se za tu svrhu dobije na CD mediju odgovarajuća programska potpora koju treba instalirati na računalo.

SAŽETAK:

Da bi se podacima pohranjenim u trajnu memoriju pristupilo, bilo da su spremljeni izravno kako binarni zapis (stick) ili modulirani signal prema binarnom zapisu (disk), treba da postoji mehanizam koji će sa svojim logičkim sposobnostima, omogućiti korisniku da im može pristupiti na prihvatljiv način. Isti zahtjev vrijedi i za zapisivanje, brisanje, kopiranje ili premještanje podataka. O tome brine DATOTEČNI SUSTAV (FILE SYSTEM); struktura koja fizičke binarne zapise na disku prevodi u logičke strukture kao što su imenici-direktoriji-mape (folder) i datoteke (file) i vrši njihovo katalogiziranje. Način i lakoća prikaza ovisi o mogućnostima operativnog sustava, te od početnih sustava kada se je sve radilo koristeći se utipkanim komandama i naredbama (DOS na primjer) uznapredovalo se je do premještanja slika pomoću miša (Windows XP na primjer) za isti učinak. Ista vrsta uređaja ne mora koristiti isti datotečni sustav, niti se jedan datotečni sustav podrazumno može primijeniti na sve uređaje. Datotečni sustavi koji su dana u uporabi poznati su pod nazivima, FAT, NTFS, ext2, ext3, XFS i drugi. Način na koji omogućuju pristupa datotekama i mogućnosti pojedinih vrlo su različiti. Operativni sustavi u suštini mogu podržati jedan ili više datotečnih sustava, što znači da jedna od particija diska može biti pripravljena za jednu vrstu a druga za drugu vrstu datotečnog sustava.

Trajna memorija je od izuzetnog značaja u DRS. Nema ružnijeg događaja za korisnika DRS od gubljenja mukotrpno skupljanih i obrađivanih podataka. Iako se velika pozornost posvećuje kvaliteti izrade medija za pamćenje, podložni su neispravnostima i trajnim oštećenjima. Stoga institucije koje koriste mnogo podataka koriste sustave povezanih diskova (RAID) ili CLUSTER računala i uz to redovito (svakodnevno) pohranjuju (arhiviraju) podatke s magnetskih diskova na nekakav uređaj s trakom ili disketu, bilo kao:

            1.) Potpuna pohrana svih podataka diska (FULL BACKUP).
            2.) Dopunska pohrana samo izmijenjenih podataka (INCREMENTAL)

Potpuna pohrana u suštini se vrši samo prvi put ili kao mjesečna ili godišnja arhiva koja se čuva odvojene od tekuće arhive. CD-R još uvijek nije prikladan za takvu arhivu, tim više što na njemu nije moguće izvesti dopunu pohrane samo s izmijenjenim sadržajima.

Glede zaštite i ispravnosti podataka svakom bloku podataka pri upisu na medij za pohranu dodjeljuje se kontrolni zbir svih podataka bloka ili neki drugi podatak za provjeru - CRC podatak (Cyclical Redundancy Check). Podaci su naravno binarni brojevi te se prilikom svakog čitanja bloka izračunava kontrolni zbir i uspoređuje sa zapisanim uz blok. U slučaju greške vršiti će se ponovno čitanje i upozoriti korisnik ako zbir nije točan.

U suštini bilo kakva vrsta zapisivanja ili komunikacije s podacima sadrži nekakva PRAVILA (PROTOKOLE) koja omogućavaju da svi oni koji koriste ta pravila mogu međusobno razmjenjivati podatke bilo kao zapise na mediju ili neposrednom komunikacijom. Ta pravila potom postaju dio opće prihvaćenog STANDARDA koji u sebi sadrži sve; od načina zapisivanja, ispitivanja na grešku, komunikacije, prikazivanja na ekranu, rasporedu slova na tipkovnici i drugo.

Trajna memorija sigurno je značajan uređaj u sklopu DRS. No bez obzira kakav se sustav koristi, važne podatke treba uvijek čuvati na više mjesta, fizički dislociranih. Opreza nikad dosta. Iako se optički mediji vrlo popularni sigurno nisu jedan od sigurnih načina čuvanja podataka zbog velike osjetljivosti na sunčevo svijetlo, koje ih može uništiti nakon jednosatnog izlaganja sunčevim zrakama, te osjetljivosti na ogrebotine površine. Bilo koji medij da se koristi dobro je imati umnožene medije s podacima. Koliko podataka stane na najpopularnije medije trajne memorije u odnosu na ljudski mozak pokazuje naredna tablica.

Usporedba medija za pohranu podataka Medij Kapacitet (Byte-a) Stranica A4 Disketa 3.5" - DS/HD 1'440'000 B 288 CD-ROM 700'000'000 B 140'000 DVD-ROM - 4 sloja 17'000'000'000 B 3'400'000 Tvrdi disk 200 GB 200'000'000'000 B 40'000'000 Ljudski mozak 125'000'000'000'000 B 25'000'000'000

Na jednu A4 stranicu teksta stane približno 5'000 znakova. Nevolja za ljudski mozak je što ne može kvalitetno 'adresirati' toliku količinu podataka, a zasad ne posjeduje ni učinkovite metode kopiranja. Treba obratiti pažnju na tvrdnju na kraju priloga 9i.