3.4. PROGRAMSKA POTPORA

U uvodnim poglavljima objašnjeno je na koji način CPU djeluje; obradom binarnih podataka koji su mu proslijeđeni. Podaci mu se isporučuju slijedno posredstvom jezgre operativnog sustava koja 'zna' kako mu isporučiti skupine podataka za obradu bilo za potrebe rada samog sustava ili prema potrebama korisnika. Svaka skupina podataka koja tvori jedinstvenu cjelinu s određenom zadaćom općenito se naziva PROGRAM, a sve skupine zajedno tvore PROGRAMSKU POTPORU potrebnu za rad sustava i pružanje usluga korisniku.

Dakle, programsku potporu (SOFTWARE) čine svi PROGRAMI s kojima je digitalni računalni sustav snabdjeven i koji se svakodnevno nadopunjuju i razvijaju. Izrađuju ih proizvođači računalnog sklopovlja ili za to specijalizirane firme (kao Microsoft, Adobe ...), dobiju se uz računalnu opremu ili se mogu kupiti na tržištu, ili ih prema svojim potrebama korisnik sam izrađuje. Programska potpora uobičajeno se isporučuje na disketama ili na CD/DVD-u uz popratnu dokumentaciju koja opisuje kako je instalirati u sustav i upute o njenom korištenju.

U osnovi programska potpora dijeli se na:

        POTPORU SUSTAVU - koju uglavnom isporučuje prodavač DRS,
                          a omogućava iskorištavanje svih resursa
                          računalnog sustava (hardware-a).

        KORISNIČKU POTPORU - koju čine svi programi koje je korisnik
                             računala kupio glede rješavanja zadaća,
                             kao programi za obradu teksta, baze
                             podataka i drugo, ili ih je sam izradio
                             za to predviđenim programskim alatima.

PROGRAM u suštini predstavlja REDOSLIJEDNI niz instrukcija, koje računalo izvršava da bi obavio zadaću prema zadanom postupku rješavanja tj. po izrađenom ALGORITMU.

Programska potpora sustavu u suštini upravlja radom sklopovlja i dijeli se u dvije skupine:

        OPERATIVNI SUSTAV - Obuhvaća sve programe koji kontroliraju
        (OS)                izvršavanje programa korisnika, njihov
                            redoslijed i smještaj u memoriji i vrše
                            razne operacije s njima
                            (promjena imena ili brisanje na primjer).
                            Kontrolira 'kretanje' bit-ova kroz računalo
                            i pruža informacije o aktivnostima računala
                            i ostalih uređaja u njemu i oko njega.
                            NE SLUŽI za kreiranje korisničke programske
                            potpore. OS je različit za različita računala.
                            Poznati su DOS, Windows, Linux, MAC OS X i drugi.

        JEZIČKI PROCESORI - Programi koji prevode čovjeku razumljive
                            instrukcije i komande u binarne zapise
                            razumljive računalu. Prevoditelji su između
                            čovjeka i računala u postupku KREIRANJA
                            aplikacijske programske potpore (software).
                            Dakle, to su alati s kojima će se napraviti
                            program za crtanje slika ili program za
                            računovodstvo i knjiženje ili nešto drugo.
                            Nazivaju se i programski jezici.
                            To su C, BASIC i drugi.

Na slijedećoj slici prikazana je podjela sustava programske potpore i veze između pojedinih elemenata.

Slika 3.4.1 Podjela sustava programske potpore.

Specijalistički programski alati, sastavljeni su od mnoštva programa koji služe za kreiranje programske potpore, kao C++, DELPHI, CLARION, ili su dio operativnog sustava ili omogućavaju izradu aplikacije za obradu podataka na visoko sofisticirani način, tvore PROGRAMSKE GRUPE i mogu sadržavati u svom sastavu i preko stotinu izvršnih programa, pomoćnih skupina podataka i programčića odnosno DATOTEKA (data=podaci / latinski ; theke=bilježnica / grčki).

Bez obzira na vrstu programske potpore njezina osnovna sastavnica je DATOTEKA (FILE), zaokružena skupina podataka s prepoznatljivim zaglavljem, sadržajem i zaključkom nazvana nekim IMENOM, kojima je zadaća da su raspoloživi mikroprocesoru kako bi izvršavao instrukcije koje datoteka sadrži - izvršiva datoteka (execute) koja se može po potrebi osloniti za zapise u dodatnim datotekama koje služe kao biblioteke već pripravljenih sadržaja (nekakve gotove forme, baza podataka ...). Izvršiva datoteka skupa s pripadnim joj okruženjem čini jedinstvenu cjelinu nazvanu PROGRAMSKA POTPORA koja prema svojoj namjeni omogućava funkcionalan rad računala ili korisniku omogućava izradu datoteka prema njegovim potrebama koje će kao rezultat sadržavati podatke koji se prepoznaju kao izvršive datoteke, pisani dokument, slikovni zapis, glazbeni zapis, video zapis ili nešto posve drugo. Izvršive datoteke u Microsoft operativnim sustavima imaju dodatnu oznaku '.com' ili '.exe', biblioteke obično imaju oznaku '.dll', a sadržaji kreirani od strane korisnika, odnosno od strane programske potpore koju korisnik koristi imati će oznaku '.bmp' za slike ili '.txt' i '.doc' za dokumente i slično. Dodatna oznaka na neki način definira koja je VRSTA-TIP datoteke koja se promatra.

Dakle, datoteka (file) podrazumijeva smišljenu skupinu podataka koja prema namijeni, funkciji i načinu izrade služi za: izvršavanje neke zadaće, tj. nešto se prikazuje na monitoru ili obavlja neki račun i slično, ili se pak objedinjava djelovanje više datoteka kao kod igara, spremanje pomoćnih objašnjenja ili naputaka koje koristi izvršiva datoteka, spremanje produkata rada izvršive datoteke u organizirane preglede u vidu tablica i slika ili u nekoj drugoj korisniku prihvatljivoj formi, spremanje početnih podataka alata (inicijalizacijska datoteka), ili parametara cjelokupnog sustava i mnoge druge zadaće. Da bi se navedena skupina podataka pronašla dodjeljuje joj se IME, a da bi se lakše svrstala u neku od prepoznatljivih vrsta (izvršiva, tekstualna, baza podataka ...) vrlo često se imenu dodjeljuje i kraći opis nazvan TIP (com, exe, dll, bmp, txt ...). Pojedini sustavi određuju i moguć pristup datoteci (samo čitanje, čitanje i upis, brisanje ...) dodjelom ATRIBUTA - SVOJSTAVA u svrhu zaštite podataka. Naravno, treba znati i gdje se datoteka nalazi, na kojem uređaju i PUT do nje, kao i datum kad je kreirana, naknadno izmijenjena ili zadnji put pročitana.

Put do datoteke je u osnovi redoslijed imenika (mapa, direktorij, folder), kako do iste doći. IMENIK je obilježje grupe datoteka koje sadrži ili objedinjuje, i sam može imati vlastite imenike (podimenik) u kojima su datoteke. Sam imenik u osnovi ne sadrži nikakve podatke, već je element strukture spremanja podataka u datotečnom sustavu. Struktura spremanja datoteka u imenike i sastav samih imenika obično je hijerarhijska, bez obzira da li sadrži same datoteke ili imenike ili jedno i drugo. Ovakva organizacija podsjeća na stablo i njegove grane. Korijen stabla (root) je sam uređaj u kojem se nalazi jedna ili više hijerarhijskih struktura, Prečice (shortcut) su samo jedan od mehanizama kako brzo doći do datoteke koja je hijerarhijski negdje duboko u stablu.

Temeljem navedenog, datoteka je određena sa slijedećim elementima:

Slika 3.4.2 Primjer specifikacije datoteke u DOS-u.

Navedeni elementi tvore jedinstveni opis smještaja i osobina datoteke i nazivaju se SPECIFIKACIJA datoteke. Način nazivanja i označavanja pojedinih elemenata specifikacije raznolik je od sustava do sustava, te ako se datoteka s jednog sustava prenosi na drugi, neka slika na primjer, treba voditi računa o tome da joj se specifikacija uskladi s pravilima sustava na koji se prenosi, na primjer PC-DOS sustavi podržavaju imena duljine najviše 8 znakova dok je kod Windows 95 sustava taj broj puno veći. Osim toga i način odvajanja pojedinih elemenata specifikacije u hijerarhijskoj strukturi nije isti, DOS na primjer koristi oznake  :   .   \  što nije pravilo kod ostalih sustava. Linux sustavi, na primjer, imaju drugačiju specifikaciju datoteke prema opisu u poglavlju 5.1.1.

Skup pravila kojeg treba poštivati prilikom označavanja datoteka i korištenja komandi (izvršive odmah) i naredbi (izvršive s odgodom) sustava naziva se SINTAKSA, i predstavlja svojevrsnu gramatiku sustava, raznoliku od sustava do sustava. Treba posebno naglasiti, bez obzira na svakodnevno usavršavanje operativnih sustava, da za imena datoteka nije preporučljivo koristiti grafeme lokaliteta (ČŽŠ..), jer to može stvoriti poteškoće prilikom uređivanja datoteka, kopiranja na optičke medije i sličnih radnji s njima. U imeniku datoteke ni u kom slučaju ne smiju se koristiti znakovi koji su sastavni dio opisa strukture stabla.