5.1. LINUX - DEBIAN operativni sustav

Debian je distribucija koju je najjednostavnije opisati kao distribuciju koju autori razvijaju za svoje potrebe. Odlikuje se naprednim sustavom upravljanja paketima baziranom na .deb obliku arhiva koji omogućuje vrlo jednostavno održavanje sustava pod uvjetom da je računalo povezano na mrežu. Debian se razvija prema dokumentu koji se zove 'Debian social contract' i koji zapravo garantira da se distribucija može podijeliti s drugima. Zbog toga su Debian paketi podijeljeni u tri grupe: free (main), contrib i non-free. Grupu 'main' čine paketi koji su gro distribucije, besplatni su i uglavnom su u sastavu instalacijskih medija. Grupa 'contrib' su paketi koji nisu dio standardne distribucije, ali su besplatni kao i paketi u prethodno navedenoj grupi. Grupa 'non-free' su paketi koji imaju besplatan izvorni kod, ali ne i kompajlirani uradak, ili ih treba po instalaciji licencirati.

Po svojoj filozofiji. Debian je najbliži filozofiji GNU projekta; besplatna programska potpora slobodna za bilo kakve izmjene i distribuciju. Osobitost Debian distribucije je vrlo rijetko objavljivanje CD verzija distribucije, zbog čega se početnici često odlučuju za neku drugu distribuciju čiju zadnju verziju mogu jednostavno instalirati sa CD-a. Debian je ujedno distribucija koja raspolaže s najvećim izborom gotovih binarnih paketa, jer je popriličan broj ljudi koji razvijaju Debian a imaju vrlo različite interese i potrebe, pa održavaju mnoštvo različitih paketa, dakle vrlo bogata distribucija i raznolika po sadržaju.

Kao i svaki Linux distribucija se sastoji od jezgre, osnovnih alata i programske potpore za vrlo raznolike primjene. Debian GNU / Linux pruža puno više od onog što se misli pod nazivom 'operativni sustav': dolazi s više od 40'000 paketa, već kompajliranih programa (binarni kod za različite strojne platforme) spakiranih u zgodan format za laganu instalaciju na računalo. Debian je poseban zato što je u potpunost plod rada volontera potpuno predanih razvoju i širenju slobodnog software-a i kojih je sve više svaki dan. Ova distribucija dobila je ime prema imenima ljudi koji su osnovali ovaj projekt: Debra i Ian Murdock.

Debian se kao operativni sustav u osnovi se ne nadograđuje. Postoje dva tima koji se brini o razvoju Debian-a. Jedan se bavi samim razvojem operativnog sustava i programske potpore, a drugi rješava sigurnosne propuste, a u uporabi uvijek su tri verzije:

• Stable - Verzija koja se više ne nadograđuje i koja predstavlja kraj jedne distribucije. Eventualne nadogradnje vrše se zbog kritičnih grešaka ili sigurnosnih problema i s njima se ne bavi razvojni tim koliko tim zadužen za sigurnost. Rijetko se dorađuje. Eventualne dorade mogu biti na primjer radi antivirusnog programa koji će se dograđivati iz 'Testing' verzije.
  
  
• Testing - Verzija koja je u razvoju poprilično zaokružena i s kojom se bave oba dva tima. To je buduća 'Stable' verzija i u njoj se dorađuju postojeći paketi bez uvođenja značajnih novina. Dorađuje se svakodnevno ali bez promjena njihovih osnovnih osobitosti. Znači to je dorada na već postojećim temeljima.
  
  
• Unstable - Verzija koja donosi sve značajne novine glede sklopovlja, postojeće programske potpore i uvođenja nove programske produkte. Svakodnevno se dorađuje i vrše se raznovrsna testiranja ne bi li u konačnici sustav bio što napredniji prije nego prijeđe u 'Testing' verziju. Zadire se i u samu osnovu operativnog sustava, što ukazuje da je ova verzija potpuno novi proizvod. Ovim se u suštini bavi razvojni tim dok je uloga tima za sigurnost sporadična. Kako ova verzija u osnovu opslužuje 'Testing' i 'Stable' verzije glede njihovog razvoja nikad nema osobitosti nekakve funkcionalne distribucije.

Verzije se periodički slijedno izmjenjuju. Kada 'Testing' verzija postane dovoljno sigurna prelazi u verziju 'Stable' a prethodna ide u mirovinu (OldStable-Security) te se nakon nekog vremena ukida. Verzija koja je bila 'Unstable' prelazi u 'Testing' a uspostavlja se nova 'Unstable' verzija. Od svoje prve distribucije pa nadalje pojedine verzije nazivaju se prema likovima iz animiranog filma 'Toy Story', pa tako za pojedine verzije vrijede kodna imena: Bullseye (OldStable-Security), Bookworm (Stable), Trixie (Testing) i Sid (Unstable). S tim da se naziv 'Unstable' verzije nikad ne mijenja, Sid je uvijek Sid. Da bi dogradnja išla ispravno brine se dobro dizajniran paketni sustav koji pazi na međuovisnosti i transakcije, te na taj način povećava pouzdanost i sigurnost operativnog sustava i programske potpore. Ne samo navedeno, svaka verzija ima svoje područje preuzimanja paketa tako da ni tu ne može doći do zbrke.

Osim navedenih kodnih imena svaka od 'stable' verzija nosi i brojčanu oznaku i to:

Debian GNU/Linux 12.0 - 2023 ( Bookworm ) Debian GNU/Linux 11.0 - 2021 ( Bullseye ) Debian GNU/Linux 10.0 - 2019 ( Buster ) Debian GNU/Linux   9.0 - 2017 ( Stretch ) Debian GNU/Linux   8.0 - 2015 ( Jessie ) Debian GNU/Linux   7.0 - 2013 ( Wheezy ) Debian GNU/Linux   6.0 - 2011 ( Squeeze ) Debian GNU/Linux   5.0 - 2009 ( Lenny ) Debian GNU/Linux   4.0 - 2007 ( Etch ) Debian GNU/Linux   3.1 - 2005 ( Sarge ) Debian GNU/Linux   3.0 - 2002 ( Woody ) Debian GNU/Linux   2.2 - 2000 ( Potato ) Debian GNU/Linux   2.1 - 1999 ( Slink ) Debian GNU/Linux   2.0 - 1998 ( Hamm ) Debian GNU/Linux   1.3 - 1997 ( Bo ) Debian GNU/Linux   1.2 - 1996 ( Rex ) Debian GNU/Linux   1.1 - 1996 ( Buzz )

Koju verziju izabrati? Za poslužitelj 'Stable' verziju ili uznapredovalu 'Testing' verziju za koju se očekuje skorašnji prijelaz u 'Stable' verziju. A ostali korisnici prema nahođenju, osim ako nije u pitanju neka ustanova u kojoj navedeno definira sigurnosna politika. Također je interesantno da Microsoft podržava Debian 5, 6, 7, 8 i 9 u 'Hyper-V' i mnogim proizvodima u programskom paketu 'System Center', i povezanost između Debian 8/9 i 'Microsoft Azure cloud'.

Da bi se operativni sustav instalirao treba nabaviti instalacijske medije, bilo od prodavača, preuzimanjem .ISO datoteka sa poslužitelja diljem svijeta i samostalno izraditi medije ili kupiti računalo-poslužitelj sa predinstaliranim (pripremljenim) operativnim sustavom optimiziranim za to računalo. Linux kao operativni sustav postaje sve više dio poslužiteljskih sustava. Razlog u tome je pokazana vrlo dobra stabilnost u radu, osobito ako se uzme distribucija neke renomirane tvrtke. Linux jeste besplatan, ali onaj tko ga instalira i doda svoju programsku potporu (knjigovodstvenu aplikaciju ili sadržaj za web poslužitelj ili slično), odnosno složi ili upogoni, upotpuni i podesi neku distribuciju, ima pravo svoj trud naplatiti.

Linux podržava petnaestak različitih računalnih platformi, i od verzije 8 ovog operativnog sustava distribucijski mediji mogu se kupiti ili preuzeti samo za neku odabranu arhitekturu a ne za sve arhitekture kao u prethodnim verzijama. Nakon gotovo 24 mjeseca konstantnog razvoja Debian projekta, stabilna verzija 8 (kodno ime Jessie) biti će podržana za narednih 5 godina, zahvaljujući kombinaciji rada 'tima za sigurnost' (Security team) i 'tima za dugoročnu potporu' (LTS - Long Term Support team). Isto vrijedi za Bullseye, izrađen na Linux jezgri serije 5.10. Daljnji opisi odnositi će se samo na najrašireniju - Intel PC kompatibilnu platformu. Na raspolaganju korisniku za Jessie distribuciju je:

• Oko 8 instalacijskih CD medij s gotovo svom raspoloživom programskom potporom za odabranu arhitekturu i dodatnim  CD medijima sa specifičnim dogradnjama.
• Oko 3 instalacijska DVD medija s gotovo svom raspoloživom programskom potporom za odabranu arhitekturu.
• Oko 3 instalacijska BR medija sa svim potrebnim sadržajima za odabranu arhitekturu. Nakon podjele distribucijskih medija prema raspoloživim arhitekturama, ovaj medij nije više od velikog značaja i nisu obuhvaćene sve arhitekture.
• jigdo, torrent, ftp ili http mehanizam za preuzimanje željenih sadržaja s Interneta za sve sklopovske platforme (jigdo) ili samo za jednu željenu platformu (torrent, http ili ftp).
  
  
• Slično vrijedi i za nove verzije ( 11, 12  ) ovog operativnog sustava - Bullseye / Bookworm.
  
  
• Mrežna instalacija preko minimalnog CD-a koji sadrži najnužnije samo za jednu platformu da se instalira operativni sustav, pokrene i AUTOMATSKI DOGRADI preko mreže, pa tako za Intel platformu [i386] treba preuzeti debian-12.6.0-i386-netinst.iso CD IMAGE (659 MB, stanje na dan 29. lipnja 2024. godine), inače uobičajene veličine od 150-700 MB ovisno o namijeni distribucije. Također je za mrežnu instalaciju raspoloživ i USB stick.

Posljednje navedeno je vrlo interesantno jer se na tu osnovnu konfiguraciju može dograditi samo ono što korisniku treba i tako osigurati brz poslužitelj s najmanje potrošenih resursa. Postupak instalacije na čistu patriciju diska (kućno računalo) ili novo računalo (uobičajeno poslužitelj) je sličan. Osnovna razlika između ove dvije vrste instalacije je u slijedećem:

• Za kućno (uredsko) računalo korisnika, koje moguće ima instaliran Windows operativni sustav, Linux operativni sustav instalira se na jednoj od Windows-a neiskorištenoj PRIMARNOJ particiji diska logički podijeljenoj na najviše 59 dijelova na koje se instaliraju SVE komponente Linux operativnog sustava i željena programska potpora (11 za SCSI disk). Takva podijeljena primarna particija naziva se EXTENDED. Virtualna memorija je SWAP DATOTEKA ili logička particija veličine dvostruke vrijednosti fizičke memorije. Za jednu Linux logičku particiju preporuka je da bude FAT tipa da se omogući lakša komunikacija s Windows OS.
  
  
• Za poslužitelj operativni sustav instalira se na više particija od kojih je prva virtualna memorije (swap) veličine dvostruke vrijednosti fizičke memorije, a pojedini dijelovi sustava su u zasebnim particijama. SWAP particiju dobro je postaviti kao prvu particiju diska jer je najbliže početnom položaju glava prema sredini diska čime se osigurava brži pristup prema njoj. Bolje je za SWAP koristiti particiju u odnosu na datoteku iste namijene jer particija omogućava znatno bolje performanse glede učinkovitosti sustava. Analogno SWAP-u je pagefile.sys u Windows XP operativnom sustavu. Ostale particije mogu se formatirati prema želji s jednim od raspoloživih datotečnih sustava i svakoj pridružiti različite osobitosti. Prema već navedenom moguće je kreirati do 63 particije, 4 primarne i do 59 logičkih particija.

U oba slučaja pokretanje/odabir operativnog sustava vrši se za to izrađenom programskom potporom - BOOT LOADER, kao LILO (LInux LOader) ili GRUB (GRand Unified Boot loader), koja nudi samo glavni polazni izbornik kad računalo učitava operativni sustav. Pri uključivanju računala BIOS konsultira ZAPIS u prvih 512 byte-a diska koji se naziva MBR (Master Boot Record). U njemu je sav ili dio IPL programa (Initial Program Loader) koji učitava operativni sustav i informacija - tablica particija koja opisuje na koji način je disk podijeljen. Svaki disk sadrži ova dva zapisa u svom prvom sektoru. Navedeno je ilustrirano na narednoj slici.

Slika 5.1 Particije diska za kućno računalo i poslužitelj.

Brojevne oznake particija od 1-4 odnose se na primarne particije iz već prije navedenih razloga vezanih uz mogućnosti BIOS-a PC kompatibilnih računala, a sve logičke particije nose brojčanu oznaku od 5 pa na više. Da bi računalo ispravno radilo mora biti barem jedna PRIMARNA particija koja mora imati na sebi datotečni sustav i mora biti označena kao aktivna (oznaka ' A '), a to znači da sadrži BOOT SECTOR i nosi BOOTSTRAP oznaku da je BIOS može prepoznati. U slučaju korisnikovog računala to će biti [hda1] na kojoj će biti BOOT LOADER s izbornikom glede odabira operativnog sustava koji se želi pokrenuti, Windows ili Linux. Particija [hda3] je PRIMARNA particija proglašena kao EXTENDED particija, uobičajeno se jednostavnije naziva EXTENDED particija, u kojoj su kreirane logičke particije i ona se ponaša kao kontejner logičkih particija i operativni sustav je ne vidi kao mogući datotečni sustav. [hdaX] je oznaka za diskove IDE tipa i njihove particije, dok se za SCSI i SATA diskove koriste [sdaX] oznake. Linux se ne može instalirati na neku Windows particiju te stoga kod korisničke koncepcije treba imati jednu particiju koju nije zauzeta od strane Windows OS, što je u primjeru s gornje slike EXTENDED particija. Logička particija [/data] kreira se od strane Linux operativnog sustava kako bi se lakše dohvatili podaci namijenjeni da se vide iz Windows operativnog sustava. Windows OS neće prepoznati Linux particije ali će ovu prepoznati kao [E:]. Pošto je particija FAT tipa, njena veličina ne može biti veća od 2 GB. Treba imati na umu da prilikom instalacije Windows OS i Linux OS na računalo korisnika (dual boot), prvo treba izraditi particiju za Windows OS i instalirati ga, ali pri tome ne smije se definirati, odnosno zauzeti, prostor (particija) namijenjen za Linux, te se potom instalira Linux OS koristeći prostor ostavljen po instalaciji Windows OS.

Kod poslužitelja SWAP particija nije datotečni sustav i ne može biti aktivna, te stoga mora postojati barem jedna primarna particija s datotečnim svojstvima koja će biti aktivna particija i to je [hda2]. Na nju se nastavlja [hda3] EXTENDED particija koja je kontejner za logičke particije Linux operativnog sustava i ne vidi se kao datotečni sustav. Samo jednu particiju na disku koja bi bila EXTENDED particija nije moguće kreirati. Upit : Koliko se datotečnih primarnih particija može kreirati na dva diska u sustavu standardnog PC kompatibilnog računala? Odgovor : Onoliko koliko ih izravno može prepoznati BIOS - četiri (četiri adrese od 01D8-01DB veličine 1 B koje pripadaju IRQ 14). Nadogradnja BIOS-a s UEFI međuslojem između BIOS-a i OS rješava ovo ograničenje.

Na dva odvojena diska, koja nisu u polju, prva primarna particija jednog diska mora se proglasiti aktivna, i ona u 512 byte-a nultog sektora diska sadrži podatke kako su SVE particije SVIH diskova složene (MBR). Ako se s editorom diska (može i prastari DISKEDIT) pogledaju zapisi prvog sektora aktivnog diska vide se nekakve adrese i ASCII opisi, ali na prvom sektoru drugog diska su nule - nema nikakvih zapisa. Problem može nastati ako se žele urediti diskovi koju su se već negdje prije koristili. Tada se s editorom diska obrišu prvi sektori oba diska (upišu se nule) te se tek potom pristupa organizaciji particija na diskovima. Zašto ovoliko priče u ovom dijelu o MBR a ne u dijeli o Windows-ima? Pa, tko se 'igra' s Linux-om mora malo više znati :-).

Dakle, da bi sve navedeno uspješno radilo brine se DATOTEČNI SUSTAV (DS) koji počiva na jezgri (kernel) izrađenoj prilikom instalacije operativnog sustava, koja se brine da je DS uspješno povezan sa svim raspoloživim sklopovljem računala, i koji omogućava da se uporabljivo koristi sva raspoloživa programska potpora. Pošto je podržano više vrsta datotečnih sustava i izrađene su distribucije za petnaestak različitih računalnih platformi, to u suštini znači da će programski uradak izrađen na jednoj platformi uredno raditi i na drugoj uz uvjet da se izravno 'ne dira' u osobitosti sklopovlja. Ono što treba odmah zapaziti je da su svi diskovi i / ili njihove particije 'zakačeni' (mount) za imenike, naravno s nekim pripadnim im podimenicima i datotekama, i da se 'kretanje' kroz datotečni sustav vrši upravo prelaskom iz jednog imenika u drugi pomoći nekakve programske potpore za upravljanje datotekama ili primjenom odgovarajućih komandi bilo u GUI (graphical user interface) ili CLI (command-line interface) sučelju, te da se diskovi i njihove particije izravno ne vide.

Windows XP (i srodni) operativni sustavi particije prikazuju kao slova abecede. Nadalje slijedi opis kako izvršiti instalaciju operativnog sustava na NOVO računalo, pa kad je već tako neka je novo računalo kreirano s Microsoft Virtual PC programskom potporom.