Microsoft Virtual PC 2007

Pod pojmom virtualno računalo obično se misli na skup više zasebnih računalnih jedinica koje posebnim tehnologijama komunikacije tvore prema korisniku utisak rada s jednim računalom. Udruživanjem tih računala stvara se moćno 'virtualno super-računalo', a glavni zadatak mu je izvođenje istraživanja u humanitarne (ili vojne?) svrhe. No ako korisnik osobnog računala ima računalo s dovoljno jakim procesorskim, memorijskim, grafičkim i diskovnim resursima može na svom računalu u sastavu operativnog sustava kojeg koristi izraditi jedno ili više virtualnih računala s istim ili nekim drugim operativnim sustavom.

U osnovi virtualizacija je omogućavanje operativnom sustavu virtualnog računala da preko posrednika - VIRTUALIZATORA koristi fizičke resurse stvarnog računala i emulirane računalne resurse koje nudi virtualizator. Izvodi se na dva načina:

• Platformska (hypervisor) - Fizičko sklopovlje računala nadgleda specijalizirana programska potpora virtualizatora koji omogućava dodjelu fizičkih resursa računala kreiranim virtualnim računalima na koja se instalira operativni sustav koji se koristi resursima fizičkog računala. Virtualizator je samostalna programska potpora neovisna od bilo kakvog operativnog sustava, koja izravno komunicira sa sklopovljem računala te uz kreiranje virtualnih računala omogućava upravljanje s njima i instalaciju različitih operativnih sustava na pojedina virtualna računala.
  
  Svoju ulogu sigurno nalazi u klasterima računala gdje se uz profesionalni programsku potporu, kao VMware ili Xen, podržava istovremeni rad više različitih virtualnih računala i različite operativne sustave (Linux, Windows, Solaris ...) i pripadnu im programsku potporu, te se svakom od virtualnih računala dodjeljuju odgovarajući procesorski, memorijski i diskovni resursi. Na taj način eliminira se uporaba sklopovski različitih poslužiteljskih rješenja za različite namjene. Naravno, operativni sustav instalira se na virtualno računalo kao da je u pitanju fizičko računalo, poštujući sve licenčne odredbe. Opisano je logično rješenje za učinkovito iskorištavanje moćnih resursa klastera.
  
  
• Ugošćena (hosted) - Virtualizator je instalirana programska potpora na operativni sustav računala domaćina (host), koja omogućava rad jednog ili više virtualnih računala na način da koriste fizičke sklopovske resurse računala domaćina i emulirane računalne sklopove i uređaje virtualizatora. Uobičajeno se na virtualna računala mogu instalirati različite verzije domaćinu srodnih operativnih sustava, gotov na identičan način kao na fizičko računalo uz poštivanje licenčnih prava, a poneke verzije virtualizatora dozvoljavaju instalaciju i nesrodnih operativnih sustava na virtualno računalo. Windows 7 operativni sustav ima ugrađen ovaj mehanizam (Windows 7 XP mode) u svrhu bolje kompatibilnosti s Windows XP programskom potporom.

Dakle, u samo začetku instalacije operativnog sustava na virtualno računalo, virtualno računalo ponaša se kao fizičko računalo s potpuno praznim diskom. Oba načina virtualizacije sklopovski podržavaju moderni mikroprocesori u koje je ugrađen dodatni set mogućnosti (ekstenzija) upravo za ovu svrhu, tvrtka AMD naziva ih 'AMD-V', dok je Intel svojim proširenjima dodijelio naziv 'VT-x'. Naime, radi se o specifičnom setu instrukcija mikroprocesora.

U većini slučajeva na računalima običnih korisnika rabi se ugošćena virtualizacija, što znači da je programska potpora virtualizatora namjenski pisana za rad na nekom operativnom sustavu (Windows, Linux, Mac OS X, Sun ...) u svojoj 32 bit-noj ili 64 bit-noj inačici, dakle raspoloživa je u više verzija. Ako se koristi više operativnih sustava istovremeno glede ispitivanja i proučavanja pojedinih, simulira mrežna povezanost i slično, korisno je da računalo domaćin ima dovoljno procesorske snage i radne memorije; višejezgreni procesori i preko 2 GB RAM-a, ako je na primjer računalo domaćin s Windows XP operativnim sustavom.

Statistika gledanosti udžbenika 'Informatička abeceda' pokazuje da većina posjetitelja koristi Windows operativni sustav (oko 98%). Stoga je na ovoj stranici opisana besplatna programska potpora 'Microsoft Virtual PC 2007' (više se ne podržava, ali na znanje da je bio), prvenstveno namijenjena da ugosti Windows operativne sustave, a mogu se uporabiti i komercijalna rješenja koja mogu ugostiti druge operativne sustave kao 'VMware', 'VirtualBox' ili slična. Virtual PC u osnovi ne zahtijeva instalaciju upravljačkih programa u virtualno računalo jer se oslanja na emulirane sklopove virtualnog računala. Jedini računalni uređaji koji se izravno koristi je mikroprocesor i rezervirani prostor u RAM-u. Osnovna zadaća virtualnog računala je da omogući izvođenje programske potpore u operativnom sustavu virtualnog računala koja se ne može izvršiti u operativnom sustavu računala u kojem je instaliran Virtual PC, te da navedena programska potpora uspješno koristi postojeće resurse računala posredstvom usluga Virtual PC. Resursi računala koje opslužuje Virtual PC moraju biti moćniji kako bi se virtualizacija mogla uspješno opslužiti (moćniji CPU, više radne memorije ...). Treba imati na umu da je moguće da se iz virtualnog računala ne mogu dohvatiti sve napredne osobitosti pojedinih sklopova računala, osobito kod igara. Virtual PC je raspoloživo proširenje mogućnosti za Windows 7 operativni sustav (XP Mode).

Još jedna prednost virtualnog računala je što ih se može koristi i po potrebi umrežiti više, te analizirati različite računalne ili mrežne konfiguracije, bez zadiranja u sadržaje računala na kojem su instalirana virtualna računala. Dapače, običnim kopiranjem zaštitne (backup) datoteke-diska virtualnog računala moguće je, nakon nekakvog neuspješnog pokusa ili analize neke programske potpore, vrlo brzo virtualno računala vratiti i početno stanje. A novi poslužitelj ili računalo izradi se kopiranjem datoteke-diska postojećeg uz izmjenu par parametara u mrežnoj konfiguraciji. Osim navedenog moguće je posredstvom mrežnih resursa koristiti virtualno računalo na fizički odvojenom računalu koje je moćnije, što za korisnika znači da ne mora nužno imati sve sklopovske i programske komponente u svom računalu. Neodoljivo podsjeća na korisnik-poslužitelj koncepciju koju je svojevremeno koristio Novell, koji se sad pored ostalog bavi virtualizacijom, pa tako između ostalog omogućava da su na istim fizičkim resursima upregnuti u zajednički rad 'Linux' i 'Windows' poslužitelj. Dakle, smanjuje se broj fizičkih poslužitelja što je jedan od načina kako smanjiti troškove opreme i pojednostavniti održavanje zbog unificiranog okoliša.

Nakon preuzimanja instalacijske datoteke i instalacije programske potpore, u {Start} izborniku pojaviti će se pripadna ikona, a u mapi gdje je instalirana kreirati će se direktorij-imenik-mapa [Virtual Machine Additions] koja sadrži slijedeće dvije datoteke:

• Virtual Disk Precompactor.iso
• VMAdditions.iso

Datoteke tipa .ISO su slike operativnog sustava koje sadrže zapise kao na instalacijskim CD / DVD medijima i navedene su kreirane na način da se bilo njihovim pokretanjem ili na temelju njih izrađenih optičkih medija, automatski pokreće odgovarajuća programska potpora nužna u postupku kreiranja virtualnog računala. Kada se aktivira 'Virtual PC' (VPC) programska potpora prikaže se početna radna KONZOLA s izbornicima kao na slici 1 ali u kojoj nema ikona kreiranih računala. Izborom /File/-/New Virtual Machine Wizard/, prema slici 1b, nudi se mogućnost načina kreiranja računala, te ako se izabere kreacija novog preko opcije |Create a virtual machine|, potom slijedi odabir imena virtualnog računala, kojeg opisuje .VMC datoteka (Virtual Machine Configuration), te mape gdje će se smjestiti njegova .VHD datoteka (Virtual Hard Disk) koja u osnovi predstavlja disk računala i kojoj se dinamički mijenja veličina kako se virtualno računalo koristi.

Slika* 1. 'Virtual PC' konzola. ( + / - )

Na istovjetan način može se kreirati i .VFD datoteka (Virtual Floppy Disk) koja oponaša disketni uređaj i može se pridružiti željenom virtualnom računalu. Slijedi izbor Windows OS koji se želi instalirati i na raspolaganju su:

Interesantna je opcija |Add an existing virtual machine| koja u biti znači da se mogu s nekog drugog mjesta kopirati već postojeće .VHD datoteke i iskoristiti već kreirana računala. U prethodnom popisu nema MS-DOS programske potpore mada se pod opcijom |Other| može bez problema instalirati. Slijedi izbor veličine raspoloživog RAM-a što ukazuje na činjenicu da je dobro imati računalo sa što više fizičke radne memorije ako se želi učinkovito koristiti ova programska potpora (virtualna memorija virtualnog računala je u pripadnom mu .VHD datoteci), te potom izbor lokacije .VHD datoteke i njene početne veličine. Kad je sve opisano urađeno u konzoli se pojavi ikona kreiranog računala, a .VHD datoteci pridružuje se .VMC datoteka koja povezuje uređaje virtualnog računala s fizički ugrađenim uređajima i sadrži 'Microsoft Virtual Machine Options and Settings'. Ova datoteka je jedan XML zapis i može se prepraviti iz bilo kojeg text editor-a. Dio Windows 7.vmc datoteke kreirane prilikom jedne instalacije Windows 7 operativnog sustava, s Windows VISTA inicijalnim postavkama, prikazan je nadalje.

<?xml version="1.0" encoding="UTF-16"?>
<!-- Microsoft Virtual Machine Options and Settings -->
<preferences>
  <version type="string">2.0</version>
  <alerts>
   <notifications>
     <no_boot_disk type="boolean">true</no_boot_disk>
   </notifications>
  </alerts>
  <hardware>
   <memory>
     <ram_size type="integer">512</ram_size>
   </memory>
   <pci_bus>
     <ethernet_adapter>
      <controller_count type="integer">1</controller_count>
      <ethernet_controller id="0">
        <virtual_network>
         <id type="bytes">248134F84E1F11DE830BD46641765216</id>
         <name type="string">3Com EtherLink XL 10/100 PCI NIC</name>
        </virtual_network>
        <ethernet_card_address type="bytes">0003FF012089</ethernet_card_address>
      </ethernet_controller>
     </ethernet_adapter>
     <video_adapter>
      <vram_size type="integer">16</vram_size>
     </video_adapter>
     <ide_adapter>
      <ide_controller id="1">
        <location id="0">
         <drive_type type="integer">2</drive_type>
         <pathname>
           <absolute type="string" />
           <relative type="string" />
         </pathname>
        </location>
      </ide_controller>
      <ide_controller id="0">
        <location id="0">
         <drive_type type="integer">1</drive_type>
         <pathname>
           <absolute type="string">F:\00\VPC\Windows 7a.vhd</absolute>
           <relative type="string">.\Windows 7a.vhd</relative>
         </pathname>
         <undo_pathname>
           <absolute type="string" />
           <relative type="string" />
         </undo_pathname>
        </location>
        <location id="1">
         <drive_type type="integer">1</drive_type>
         <pathname>
           <absolute type="string">F:\00\VPC\Windows 7b.vhd</absolute>
           <relative type="string">.\Windows 7b.vhd</relative>
         </pathname>
         <undo_pathname>
           <absolute type="string" />
           <relative type="string" />
         </undo_pathname>
        </location>
      </ide_controller>
     </ide_adapter>
   </pci_bus>
   <standard>
     <name type="string">Virtual PC 2007</name>
     <version type="string">0001.0000.0000</version>
   </standard>
   <super_io>
     <floppy id="0">
      <pathname>
        <absolute type="string" />
        <relative type="string" />
      </pathname>
     </floppy>
     <floppy>
      <auto_detect type="boolean">true</auto_detect>
     </floppy>
     <parallel_port>
      <port_shared type="boolean">false</port_shared>
      <port_type type="integer">0</port_type>
     </parallel_port>
     <serial_port>
      <connect_immediately type="boolean">false</connect_immediately>
     </serial_port>
   </super_io>
   <bios>
     :
     :
   </bios>
  </hardware>
  <integration>
   <microsoft>
     <mouse>
      <allow type="boolean">true</allow>
     </mouse>
       :
       :
     <shared_folder id="15">
      <location type="string">F:\00</location>
      <persistent type="boolean">true</persistent>
     </shared_folder>
   </microsoft>
  </integration>
  <properties>
    :
    :
  </properties>
  <settings>
    :
    :
  </settings>
  <virtual_machines>
    :
    :
  </virtual_machines>
</preferences>

Sadržaj datoteke mijenja se prilikom svake promjene konfiguracije i tijekom pokretanja i rada VPC. U prikazu dijela sadržaja jedne konfiguracijske datoteke kao primjer izdvojeni su podaci o definiranoj količini RAM-a (512 MB), apsolutna i relativna putanja kroz stablo datotečnog sustava do datoteke virtualnog diska 'Windows 7a.vhd' i 'Windows 7b.vhd' i imenik na fizičkom disku [F:\00\] namijenjenog za razmjenu podataka između VPC i računala domaćina, kojeg VPC računalo vidi kao mrežni uređaj [S:] u opisima nadalje. Dio navedene konfiguracije vidi se u podacima na slici 2. U primjeru opisanom na ovoj stranici imenik fizičkog diska [F:\00\] uporabljen je kao mapirani mrežni disk za razmjenu podataka, a imenik [F:\00\VPC\] kao imenik u kojem se nalaze .vmc datoteke i pripadne im .vhd datoteke. Odabir imenika za pojedine datoteke potpuno je proizvoljan prema volji korisnika. Navedeni primjeri uzeti su da budu u skladu s opisima koji se spominju u drugim poglavljima 'Informatičke abecede'. Kako se osnovni podaci o konfiguraciji nalaze u .vmc datoteci, u slučaju kopiranja VPC sadržaja na drugo računalo, dobro je da odredišno računalo ima istu konfiguraciju kao izvorno.

Uporaba dva virtualna diska za rad VPC računala ima isto opravdanje kao i kod uporabe dva fizička diska u stvarnom računalu; na jednom disku je operativni sustav a na drugom virtualna memorija, programska potpora i imenici za privremene sadržaje (temp), sukladno planu instalacije prikazanom kao tablica u poglavlju 4.5. U oba slučaj ubrzan je rad na računalu bez obzira da li se radi o stvarnom računalu ili VPC računalu.

Kada se sve navedeno uradi, virtualno RAČUNALO - VPC je kreirano, ali kad se virtualno računalo pokrene slijedi poruka da NEMA operativnog sustava što znači da ga treba INSTALIRATI. Na zahtjev za umetanje optičkog medija treba umetnuti u postojeći optički uređaj odgovarajući optički medij i izvršiti instalaciju operativnog sustava. Po instalaciji operativnog sustava pri ponovnom pokretanju virtualnog računala u izboru /Action/-/Settings/ dobiju se postavke virtualnog računala kako je prikazano na slici 2a.

Slika*** 2. Postavke i prozor virtualnog računala (VPC). ( + / - )

Sa slike 2b može se ustanoviti da su u postojećem fizičkom okruženju za optičke uređaje računala domaćina izabrana slova [M:], [R:] i [W:], pri čemu se [M:] odnosi na eMulirani fizički optički disk na računalu domaćinu (programska potpora kao 'Alcohol', 'Daemon' i slične) a ostala slova pripadaju fizičkim optičkim uređajima računala domaćina, pri čemu je [R:] optički uređaj samo za čitanje medija, a [W:] optički uređaj za čitanje i zapisivanje. Treba naglasiti da su optički uređaji koji obavljaju samo funkciju čitanja u pravilu precizniji i brži, te nije na odmet koristiti obje vrste uređaja, osobito ako se često koristi mogućnost kopiranja optičkih medija. Slova zavise o načinu na koji je korisnik odabrao oznake optički uređaja operativnog sustava računala domaćina i slova dodijeljenog uređajima u VPC okruženju, na primjer slovo [T:] (toster) za optički uređaj u operativnom sustavu kod VPC okruženja kojemu se tijekom rad pridjeljuje jedan od navedenih fizičkih uređaja. Iako uređaji mogu imati iste oznake u fizičkom i virtualno okruženju, navedeno nije dobra praksa radi lakšeg snalaženja. Označavanje uređaja ipak treba planirati.

Operativni sustav može se instalirati i iz .ISO datoteke ako je raspoloživa na disku računala domaćina izborom kako pokazuje slika 2b, pri čemu se nudi prozor Windows Explorer-a za dohvat datoteke. Iz slike se vidi da s poziva .ISO datoteka kad je operativni sustav već instaliran. Naime, da bi se postupak instalacije u potpunosti završio ovim putem treba dohvatiti VMAdditions.iso datoteku koja sadrži podatke nužne da se mogu dohvatiti fizički uređaji za DOS operativni sustav (kao cdrom.sys ili mouse.com), OS/2 i Windows operativne sustave. Osim navedenog ova programska potpora omogućava integraciju miša između stvarnog i virtualnog računala, vremensku sinkronizaciju satova između računala, podršku za prijenos podataka u mapu razmjene (shared folders), kopiranje teksta ili slike u virtualno računalo i promjenu razlučivosti prozora u kojem se prikazuje virtualno računalo, odnosno njegovu veličinu na radnoj površini stvarnog računala prema standardnim vrijednostima od 800×600, 1024×768 pa do 1600×1200. Nakon instalacije dohvaćenu .ISO datoteku kroz izbor /Release CD/ treba 'otkačiti'. To znači da se može pozvati bilo kakva .ISO datoteka da bi se pokrenula ili instalirala nekakva programska potpora kao na primjer 'Microsoft Office' ili neka igra.

Kada se izradi novi disk, u ovom primjeru nazvan 'Windows 7b.vhd', treba ga pridodati u sustav izborom |Virtual hard disk file:| i |Browse...| prozorom izabrati već kreiranu datoteku virtualnog diska. Postupku dodavanja virtualnog diska VPC računalu prethodi njegovo kreiranje 'čarobnjakom' po izboru /File/-/Virtual Disk Wizard/ prema slici 1b. To je čista 'fizička' radnja kod koje se u Virtual PC okruženju kreiranje diska vrši kako je opisano iz VPC KONZOLE uz 'ugašeno' VPC računalo. Kada se virtualno računalo 'upali' odmah se ne vidi novi virtualni disk, iako je zapisan u odgovarajućoj .VMC datoteci, već ga alatima operativnog sustava treba pridružiti MBR zapisima virtualnih diskova, odrediti mu particije i FORMATIRATI ih kako bi bile raspoložive operativnom sustavu za korištenje.

Virtualno računalo je potpuno nezavisno računalo, koje traži redovito ažuriranje bilo što se tiče zakrpi, antivirusne zaštite i vatrozida, kojemu se dodjeljuje IP adresa prema ustanovljenoj mrežnoj shemi. Ako se virtualno računalo ne želi koristiti u mreži u internom vatrozidu (firewall) virtualnog računala korisno je zaustaviti sav mrežni promet. Dakle, virtualno računalo treba paziti kao svako drugo računalo i redovito mu vršiti potrebna ažuriranja i povremeno mu izvršiti DEFRAGMENTACIJU. Postupkom defragmentacije i brisanjem pojedinih datoteka i mapa ne može se smanjiti veličina .VHD datoteke. U tu svrhu treba dohvatiti Virtual Disk Precompactor.iso datoteku iz izbornika pokrenutog računala preko /CD/-/Capture ISO Image.../ (slika 2b) i automatski se pokreće programska potpora precompact.exe koja omogućava upisivanje 'nula' na obrisane sadržaje te pripremu za sažimanje .VHD datoteke na najmanju moguću mjeru. Naravno, daljnjim radom .VHD datoteka ponovo će rasti te navedeni postupak treba povremeno ponoviti.

Sam postupak sažimanja .VHD datoteke, nakon prethodne pripreme datoteke, izvršava se gašenjem virtualnog računala i izborom čarobnjaka iz 'Virtual PC Console' (slika 1) /File/-/Virtual Disk Wizard/ i u daljnjim koracima izborom |Edit an existing virtual disk| te odabirom (botun |Browse...|) pripadne .VHD datoteke, a na kraju izborom |Compact it| i |Replasing the original File|, nakon čega slijedi po zaključivanju čarobnjaka postupak sažimanja.

Veza sa okolišem glede razmjene podataka-datoteka kreira se iz VPC RAČUNALA izborom /Edit/-/Settings/-|Shared folders| gdje se odabere već kreirana mapa u računalu koju 'upaljeno' virtualno računalo vidi kao disk kojemu je dodijeljeno jedno slobodno slovo abecede. U primjeru na slici 2c to je disk [S:]. Ovaj disk vidi se kao mrežni disk i ako se na virtualno računalo želi instalirati neka programska potpora mora se kopirati s mrežnog diska u neku od mapa virtualnog diska i instalirati otuda. Preko mreže može se instalirati samo programska potpora koja je dizajnirana da može iskoristiti mrežnu povezanost. Na opisani način moguće je više mapa učiniti dostupnim, ali svakoj mapi može se dodijeliti samo slovo koje već nije uporabljeno za neki drugi uređaj ili već postojeću mapu. Uz navedena podešavanja moguće je izborom /File/-/Options/ prema slici 1b dobiti mogućnosti podešavanja prikazana na slici 2d.

Iako virtualno računalo egzistira u vlastitom prozoru, nije dobro ugasiti virtualno računalo zatvaranjem prozora, već se to mora obaviti regularno izborom /Action/-/Close.../ sa slike 2b, pri čemu se otvara prozor kako to pokazuje naredna slika.

Slika 3. Postupak gašenja Virtual PC računala.

Treba izabrati /Shut down .../ jer u protivnom pri ponovnom pokretanju virtualnog računala slijedi prikaz kao da je računalo nasilno ugašeno, kao na slici 4.4.6. Iako se virtualno računalo 'vrti' u vlastitom prozoru kako to prikazuje slika 2b, moguće je kombinacijom tipki <ALT Gr> + <Enter> (desna tipka <ALT>) prebaciti se u 'Full-Screen Mode', a pritiskom na tipku <ALT Gr> oslobađa se pokazivač miša 'zarobljeništva' u prozoru virtualnog računala. Postavljanjem pokazivača miša na prozor virtualnog računala i akcijom L1, prebacuje se aktivnost miša u virtualno računalo. Primjer uporabe Virtual PC računala prikazan je u poglavlju 4.5 za instalaciju Windows 7 operativnog sustava, u poglavlju 5.1 za instalaciju 'Linux-Debian' operativnog sustava i poglavlju 5.2 za instalaciju 'Linux-Ubuntu' operativnog sustava, srodnih i nesrodnih operativnih sustava, u operativnom sustavu domaćina - Windows XP.

Virtual PC programska potpora (VPC) oponaša-emulira standardno PC računalo, a sama programska potpora može se besplatno preuzeti i koristiti u 32 bit-noj i 64 bit-noj verziji. Oponašaju se sve ključne računalne komponente osim mikroprocesora i to:

• BIOS : AMI BIOS (APM / ACPI)
• Chipset : Intel 440BX (AGP Host Bridge Controller / PCI-ISA Bridge)
• Sound card : Creative Labs Sound Blaster 16 ISA Plug and Play (sound effects, FM synthesis)
• Network adapter : Intel/DEC 21140A 10/100 (IEEE 802.2, IP, ARP, IPX)
• Video card : S3 Trio 32/64 PCI Super VGA-SVGA radne rezolucije do 1600×1200 px (8 MB Video RAM with VM Additions, VESA 2.0)

Iz navedenih karakteristika jasno je da virtualizaciju ne obilježava snažna potpora za grafiku. Navedeno nije ni bitno jer u suštini svrha virtualizacije je iskorištavanje jake računalne moći kao kod klastera računala, ili omogućavanje rada neke starije programske potpore na računalu korisnika. Sva virtualna računala imati će identičnu sklopovsku strukturu. Problem može nastati ako se .vhd datoteka prenese s računala s AMD mikroprocesorom i pripadnim mu chipset-om na Intel platformu, jer se prilikom instalacije operativnog sustava na računalo zahtijeva ispravna verzija jezgre (kernel). To nadalje znači da će se moći instalirati sve verzije Linuxa koje podržavaju PC kompatibilne sklopove, ali se neće moći instalirati 'Apple Macintosh', odnosno njegov OS X operativni sustav jer je sklopovlje potpuno različito od uobičajenih PC komponenti.

Postoje komercijalne inačice programske potpore tipa VPC koje moguće to mogu, no za običnog korisnika opisana verzija je više nego dovoljno. Pošto se radi o računalu u računalu, računalo na kojem je instalirana Virtual PC programska potpora naziva se HOST (domaćin), a računala koja su produkt VPC nazivaju se GUEST (gost) ili Virtual Machine (VM). VPC ne zna oponašati sliku 24 bit-ne dubine boja ili veću o čemu treba voditi prilikom instalacije operativnog sustava.

Navedeni opisi odnose se na 'Virtual PC' inačicu programske potpore, koja je besplatna i ima puni naziv 'Microsoft Virtual PC 2007 SP1', verzija 6.0.192.0. Može se preuzeti s Microsoft-ovog sjedišta u inačici za 32 bit-nu i 64 bit-nu arhitekturu. Njen rad podržavaju slijedeći operativni sustavi: Windows Server 2003, Windows Vista i Windows XP SP2/SP3. Poboljšanja u vidu dopuna pod nazivom 'Hotfix rollup package for Virtual PC 2007 Service Pack 1 - KB958162.msp' za 32 bit-nu i 64 bit-nu arhitekturu donose između ostalog potporu za radnu rezoluciju do 2048×1920 px (32b), a prepoznaju se kao dogradnja VPC programske potpore na verziju 6.0.210.0. Ovu verziju ne treba brkati s proizvodom 'Windows Virtual PC' koji je značajka Windows 7 operativnog sustava kao osobitost u smisli potpore za pouzdan rad Windows XP aplikacija u Windows 7 okruženju, kao ni s komercijalnim poslužiteljskim inačicama ove programske potpore.

Već je navedeno da osim opisane programske potpore za Windows platformu postoje i proizvodi drugih proizvođača, kao npr. 'Oracle (Sun) xVM VirtualBox' prikazan na slici 5.8. Kako se može dogoditi da neki od proizvoda proglasi neke računalne resurse kao svoje ili svoje virtualne resurse učini opće vidljivima kao da su fizički resursi, nije preporučljivo imati instalirano više produkata ove vrste programske potpore od različitih proizvođača zbog mogućnosti njihove međusobne interakcije u konfiguraciju programske potpore, te narušavanja njihovog ispravnog rada.

Ako se virtualizacija razmatra u kontekstu jednog datacentra, najvažnije prednosti virtualizacije su smanjenje potreba za velikim brojem fizičkih poslužitelja, brža implementacije novih poslužitelja, veća učinkovitost i fleksibilnost računalnih resursa, povećana iskoristivost poslužitelja i znatno manjih troškovi. Nove tehnologije omogućile su vrlo moćne sklopovske resurse koji se samostalno ne bi mogli u potpunosti iskoristiti u smislu korištenja jednog računala kao jednog poslužitelja, a kako omogućavaju učinkovito korištenje više virtualnih računala unutar istog fizičkog okruženja nije ni čudo da se virtualna tehnologija ubrzano razvija, a razvijaju se i mehanizmi korištenja virtualnih mreža unutar iste fizičke mrežne infrastrukture.