DVB - Digital Video Broadcasting - Digitalna TV

TV prijenos podrazumijeva istovremeni prijenos signala slike (video) i signala tona komunikacijskim kanalom. Dakle, u osnovi se prenose, prema svojim osobitostima, dva niskofrekventna signala. Niskofrekventni signal slike i tona (NF) nema svojstvo propagiranja prostorom kao visokofrekventni signal (VF). Zbog toga se u postupku predaje poruke, VF signal koristi za 'ispomoć' na način da se NF signal poruke modulacijom 'utiskuje' u VF signal, a u postupku prijema proces je obrnut. Dakle, VF signal služi NF signalu kao neki 'konj' da ga prenese, te se stoga VF signal često naziva 'noseći signal'. Prema međunarodnim preporukama dogovoreni su visokofrekventni rasponi i raspored pojedinih kanala (noseći signali), a preporuke su u skladu s načinom na koji će se VF signal prenositi.

Prijenos TV signala već godinama se vrši na način da se niskofrekventnim analognim signalom slike vrši amplitudna modulacija visokofrekventnog signala, a frekventnom modulacijom bliskog mu visokofrekventnog signala (uglavnom za 5.5 Mhz više) vrši se prijenos niskofrekventnog analognog signala tona. Tu je još ukomponiran signal boje. Sva tri visokofrekventna signala i njihove komponente tvore TV signal. Frekventni raspon koji oba navedena visokofrekventna signala zauzimaju (oko 6-10 Mhz) naziva se ŠIRINA KANALA, a komunikacijski KANAL kroz koji se prenose ne smije narušiti njihove osobitosti i vremenski tijek signala je NEPREKINUT. Najpoznatiji sustavi za prijenos analognog TV signala su NTSC, SECAM i PAL i njihove varijante, te i stoga različita širina kanala kojeg koriste. Osim toga sustavi su potpuno međusobno nekompatibilni, zbog tržišnih ali i političkih razloga. Frekvencija visokofrekventnog signala u osnovi definira jedan komunikacijski kanal, a pomoću posebnog uređaja u prijamniku - BIRAČA KANALA (TUNER) odabire se koji će se kanal rabiti. To je načelo FDMA prijenosa podataka. TDMA pak koristi načelo korištenja istog komunikacijskog kanala za prijenos više različitih sadržaja. CDMA koncept se kod TV sustava uglavnom ne koristi.

Nebitno je dali se rasprostiranje TV signala vrši kao elektromagnetski val prostorom (zemaljska TV), ili se usmjerava kroz koaksijalni kabel (kabelska TV), ili se modulacija vrši na znatno višim frekvencijama u odnosu na prethodno spomenete vrste komunikacije a za komunikaciju se koriste jako usmjerene parabolične antene (satelitska TV). Međunarodne preporuke za navedene načine prijenosa signala nisu iste, iako su prilično slične, te se stoga uređaji razlikuju. Prema međunarodnom dogovoru, u skladu s frekvencijom visokofrekventnog signala slike izvršena je raspodjela frekventnog područja u odsječke od 6 MHz (kanale) i pridruženi su im brojevi (kanal 1, 2, 3, 4, 9 ...) a svaka država dodjeljuje im svoje nazive (HTV1, HTV2 ...). Kako kod zemaljskog prijenosa signala Talijani ne smetaju Hrvatima? Jednostavno, visokofrekventni signal nema veliki domet jer ne može slijediti zakrivljenost zemlje i zaobilaziti prepreke.

No razvoj elektronike u smislu vrlo brze obrade podataka jeftinim integriranim sklopovima, omogućava da se umjesto analogno signala slike i tona izvrši njihova A/D konverzija te se potom izvrši kodiranje svakog od nivoa uzorkovanja prema slici 7.1.1 i izvrši modulacija VF signala s digitalnim NF signalom, te se tada radi o prijenosu digitaliziranog TV signala - DVB (Digital Video Broadcasting). Shema komunikacije slična je shemi prikazanoj na slici 1.1.1, i predstavlja shemu komunikacije za jednostruki prijenos podataka - SPTS (Single-Program Transport Stream). Sheme se razlikuju u tome što na narednoj slici izvor objedinjava stvaranje poruke i pripadnog joj analognog signala, a utjecaj šuma i smetnji na prijenosnom putu nije prikazan jer je digitalni signal prilikom prijenosa znatno otporniji.

Slika 1. DVB komunikacijski sustav.

Uz to moguće je izvršiti i digitalnu kompresiju signala slike prema MPEG (Moving Picture Experts Group) standardu, i tona prema AC3 (Dolby Digital Audio Codec 3) standardu, ili nekom sličnom, što omogućava slanje podataka u vremenski slijednim grupama slično TDMA načelima, te se više različitih DVB sadržaja može poslati kroz već postojeće analogne kanale, što omogućava korištenje većeg dijela već postojeće infrastrukture, jer je širina kanala ostala ista, prijenos podataka otporniji na smetnje u odnosu na analogne sustave, te prijenos više digitalnih 'podkanala' kroz uređaje koji su prenosili jedan analogni signal. Uređajima prijenosnog puta je svejedno kakav signal prenose ako je unutar granica već postojeće širine kanala. Naredna shema predstavlja načelo rada za višestruki prijenos podataka - MPTS (Multiple Program Transport Stream).

Slika 2. Multipleksirani DVB komunikacijski sustav.

Ovisno o kvalitete slike koja se prenosi uz vremenski multipleks (MUX) može se kroz već postojeće kanale prenijeti više različitih video sadržaja, čak do deset. Ono što se bitno mijenja su uređaji izvora signala u postupku predaje i sklopovi prijamnika, što sustav u cjelini gotovo da ne poskupljuje, dapače TV uređaji nikad nisu bili jeftiniji i svestraniji za iste pare. Pojmovi SPTS i MPTS su ilustrativno nazvani binarni slijed, jer se u suštini prijenosnim putom propagira modulirani visokofrekventni signal. Navedeno ne samo da omogućava gledanje sadržaja različitih TV postaja, već u sustavu naplate usluge i npr. gledanje sadržaja po narudžbi. Omogućava se gledanje istih sadržaja iz različitih izvora (kutova) ili praćenje sadržaja prema trenutkom interesu, recimo praćenje auto trka s mogućnosti praćenja tijeka same trke, praćenje zbivanja u 'boksovima', praćenje zbivanja s kamere nekog od vozila i slično. Osim toga i postojeća ponuda je svestranija, 'titlovi' su odvojeni od slike, što znači da se odvojeno mogu podešavati (veličina, boja ...). Kad se sve navedeno uzme u obzir, emitiranje TV sadržaja sve se više svodi na parolu ' Koliko daš, toliko dobiješ. ', čista tržišna ponuda i potražnja.

Kod MPTS prijamnik je uređaj koji omogućava demodulaciju primljenog visokofrekventnog signala i dobivanje slijeda digitalnih impulsa koji sadrži jedan ili više TV signala slike. Takav prijamnik, STB (Set Top Box), obično ima utor za umetanje modula koji prihvaća korisnikovu pretplatničku karticu u koju je upisano za koji vrstu programskih paketa plaća uslugu. Općenito, STB može TV prijemniku isporučiti analogni, digitalni ili modulirani visokofrekventni signal slike i tona. Kod CRT televizijskih uređaj najčešće se slika i ton isporučuju TV prijemniku preko SCART (Syndicat des Constructeurs d'Appareils Radiorécepteurs et Téléviseurs) priključka. Noviji TV uređaji, s LCD zaslonom na primjer, mogu prihvatiti i digitalni signal preko HDMI (High-Definition Multimedia Interface) priključka na primjer. Da ne bi bilo zabune, kabelska TV koristila se je i u doba kada se je do krajnjeg korisnika isporučivao analogni signal koji je njegov 'stari' TV prijemnik mogao normalno koristiti. Kabelska TV omogućava davatelju usluge da sam odredi na koji način će se pojedini raspoloživi kanali koristiti. Tako npr. kabelski operater B.net omogućava praćenje analognih kanala kao do sada te na taj način omogućava daljnje korištenje 'starog' analognog TV uređaja te time i uštedu korisniku da ne mora odmah mijenjati postojeće TV uređaje, a najmom STB omogućava prijam manjeg ili većeg broja digitaliziranih TV signala kojima su sadržaji uglavnom kriptirani glede mogućnosti naplate željene usluge.

Noviji TV uređaji imaju kombinirane 'birače kanala' koji su u stanju primiti i 'analogni' i 'digitalni' signal s podrškom za MPEG-2 i MPEG-4 kodiranje, pa čak i satelitski signal, a poneki imaju ugrađeno CI (Common Interface - PCMCI konektor, tip II) sučelje u koje je moguće umetnuti neki od CA (Conditional Acces) modula (CAM), kao Cryptoworks, Mascom, ili Conax, koji može očitati pretplatničku karticu glede dekriptiranja sadržaja. Dakle, treba paziti koji modul uzeti kako bi se mogao pratiti upravo željeni sadržaj. A na pretplatničkoj kartici upisano je za koje kanale je omogućeno dekriptiranje sadržaja i normalan prijam. B.net koristi STB koji ima ugrađeno CI sučelje sa Conax modulom.

Modulacija visokofrekventnog signala koja se koristi kod DVB razlikuje se u osobitostima za DVB-T (terrestrial - zemaljska TV), DVB-C (cable - kabelska TV) i DVB-S (satellite - satelitska TV), što znači da su i uređaju za prihvat i obradu visokofrekventnog signala različiti za svaki od navedenih načina distribucije TV sadržaja i međusobno nekompatibilni. DVB-T se temelji na OFDM modulaciji (Orthogonal Frequency-Division Multiplexing), DVB-C se temelji na QAM modulaciji (Quadrature Amplitude Modulation), a DVB-S se temelji na QPSK modulaciji (Quadrature Phase-Shift Keying). Dakle, načelo primjene je slično; prijenos digitalnog TV signala, ali frekventno područje koje koriste, širina kanala i način modulacije i demodulacije nisu. Uređaji dizajnirani za jedan sustav ne mogu 'razumjeti' signal od drugog.

QPSK i QAM koriste slične metode modulacije s tim da je QPSK nešto jednostavnija. Ne koristi promjene amplitude prilikom modulacije te zahtjeva veću širinu kanala u odnosu na QAM, što za rad na vrlo visokim frekvencijama za satelitski prijenos nije od bitnog značaja. QAM (Quadrature Amplitude Modulation) - Kvadraturna amplitudna modulacija, mješavina fazne modulacije i amplitudne modulacije u osnovi je proširenje QPSK. QAM modulira fazu i amplitudu prijenosnog signala visoke frekvencije. U poglavlju 1.3 o teoriji signala navedeno je da signala visoke frekvencije ima svojstvo rasprostiranja kao elektromagnetski val, te da se promjenom jednog od njegovih parametara u skladu s promjenama analognog signala, može analogni signal prenijeti na daljinu. No modulaciju ne mora vršiti analogni signal već je može vršiti i digitalni signal kako pokazuje slika 3.3.26. Ako se navedeno načelo uporabi na način da se promjena faze odnosi na binarnu informaciju, četiri promjene faze značile bi uporabu 2 bit-a za prijenos četiri različita stanja, na primjer:

Prema slici 1.3.1 to su četiri položaja fazora ' A '. Ako se uz promjenu faze ukomponira i promjena amplitude, dakle promjena veličina ' A ', dobije se QAM. Dakle, svakom položaju fazora i pripadnoj mu amplitudi pridružuje se jedna binarna kombinacija. Ovisno o broju uporabljenih bit-a ovisi i mogući broj binarnih kombinacija (N = 2^b) te se prema iznosu ' N ' koriste oznake 8-QAM, 16-QAM, 32-QAM ... Znači u skladu s binarnim kombinacijama vrši se modulacija visokofrekventnog signala.

8-QAM znači da se kodira s 3 bit-a (2^3 = 8) pri čemu se koriste dvije vrijednosti za veličinu amplitude ' A ' i 4 kuta za svaku od njih, a 16-QAM znači da se kodira s kodira 4 bit-a (2^4 = 16) pri čemu se koriste 4 različite amplitude signala i 4 kuta za svaku amplitudu, kako prikazuju slike 3 i 4.

Slika 3. 8-QAM.		Slika 4. 16-QAM.

Iz slike 4 vidi se da je odabir kutova takav da je isti za svaki drugu vrijednost amplitude fazora. To značajno doprinosi ispravnom raspoznavanju svake od 'zelenih točaka' kojima se pridružuje binarna kombinacija. Kako svaka binarna kombinacija predstavlja jedan znak, QAM je u osnovi kodiranje znakovima (simbolima). Broj kombinacija sa slike 4 nedovoljan je za kvalitetan prijenos TV signala, te se stoga koriste složenije metode QAM: 16-QAM, 32-QAM, 64-QAM, 128-QAM i 256-QAM modulacija za prijenos televizijskih i radijskih signala. Za prijenos standardne TV slike (SDTV) dovoljan je 64-QAM sistem modulacije i demodulacije prikazan na narednoj slici.

Slika 5. 64-QAM sustav modulacije.

Prvo što se može primijetiti u odnosu na prethodno obrađeni teoretski model je blok-dijagram i koji ima pravokutni oblik i svakoj od točka pripada mali pravokutni dio površine koji joj pripada glede njene detekcije, i lakše matematičke obrade glede razmatranja kao matrice podataka. Dakle, faza i veličina vektora definiraju koja je binarna kombinacija u pitanju. Vektor se do bilo koje točke razmatra kao odsječak na apscisi i ordinati prema izrazu:

V(t) = I(t)•cos(ω•t) + Q(t)•sin(ω•t)

Upravo vrijednosti ' I ' i ' Q ' koriste se u postupku modulacije i demodulacije QAM signala, pa se često prethodna slika naziva I / Q dijagram. Sa slike se vidi da za svaki simbol treba 6 bit-ova. Brzina prijenosa digitalnog komunikacijskog sustava, ili broj simbola po jedinici vremena izražava se kao 'Symbolrate' (također poznat kao baudrate). Osim toga, u ovom slučaju za svaku od komponenti (I / Q) tada se ne koristi jedan noseći visokofrekventni signal, već dva visokofrekventna subsignala. Ako se 'Symbolrate' pomnoži s količinom bit-ova po simbolu dobiva se 'bitrate'. Pojam simbola može se usporediti s pojmom prijenosa signala po 1000Base-T standardu.

Da bi se simbol uspješno prenio osim dijeljenja na vremenske odsječke tijekom kojih se vrši slanje simbola, može se izvršiti podjela na frekventne podpojaseve kako prikazuje naredna slika.

Slika 6. Podjela komunikacijskog kanala po vremenu i frekvenciji.

Navedena slika u osnovi prikazuje kako se koristi OFDM modulacija. Sliči na FDMA koncept na način da jedan izvor signala koristi bliske frekventne podkanale u jednom kanalu. Kad se elementi svakog simbola raspodijele duž frekventne širine kanala, nakon impulsnog intervala dodaje se jedno razdoblje 'šutnje' - zaštitni interval, za vrijeme kojeg logika demodulatora ne vrši nikakvu analizu jer se u to vrijeme može dogoditi prijam nekakvog reflektiranog signala ili smetnje. Prema svemu navedenom, danas je moguće izvesti učinkovite elektroničke sklopove u dizajnu 'digitalne TV' jer tehnologija integriranih krugova omogućava dizajn napredne i vrlo precizne logike glede uspješne i na smetnju otporne komunikacije, a sve u svrhu postizavanja visoke kvalitete TV prikaza. Teoretski sve se svodi na prijenos 'simbola' duž komunikacijskog kanala bez obzira na vrstu primijenjene modulacije. Što je u stvari simbol? Simbol je opis vektora u QAM sustavu modulacije; u osnovi sadrži podatak o njegovoj veličini i faznom kutu u odnosu na ishodište. Dakle, definira osobitosti jedne točke u koordinatnom sustavu QAM sustava.

Visoka kvaliteta slike, tj. standard visoke razlučivosti televizije, podrazumijeva prikaz slike u HD rezoluciji 1920×1080 px s odnosom stranica (formatom) prikaza slike 16:9 (HDTV). Npr. na nekadašnjim 'običnim' televizorima rezolucija je bila 768×576 px s formatom prikaza slike 4:3 (Europa - PAL sistem). Kada je u pitanju digitalna TV, za kvalitetan prikaz potrebno je imati ekran koji podržava HD rezoluciju, iako su u ponudi proizvođača i TV uređaji s oznakom 'HD Ready', što je jeftinija varijanta od HD, jer imaju rezoluciju prikaza 1366×768 px u formatu prikaza slike 16:9. Dakle, svaki TV uređaj ima elektroničke sklopove (procesor slike) koji omogućavaju skaliranje slike kako bi se mogli kvalitetno i ispravno prikazati sadržaji različite rezolucije. Mehanizam skaliranja slike i način djelovanja gamma korekcije, bitni su elementi za procjenu kvalitete TV uređaja.

Kako se radi o privremenim rješenjima pri prelasku na HDTV rezoluciju; primjeni standarda s oznakama DVB-T2, DVB-C2 i DVB-S2 (druga generacija), distributeri u Hrvatskoj pružaju TV sadržaje kao MPEG-2 kodirane TV signale u SDTV rezolucije (720×576 px / PAL format 4:3 ili 1024×576 px / PAL+ format 16:9), i HDTV kao MPEG-4 kodirane TV signale za nekoliko TV programa u eksperimentalne svrhe. SDTV je nešto manje rezolucije od standardne TV rezolucije analognog signala - 768×576 px / format 4:3. Jedno i drugo podržano je s elektronskim programskim vodičem - EPG (Electronic Program Guide). Naravno, digitaliziran je i radijski program. Isplati li se onda kupovati HDTV uređaj? Možda zasad ne osim ako se ne koristi optički mediji s HDTV sadržajima (Blu-Ray). Usput, prijedlog prvog HDTV standarda bio je 1280×720 px / format 16:9.

Ako se TV signal prati na monitoru računala, osobito preko kabelske TV, gdje je za prijam potrebna kartica za dekriptiranje, naredni set slika prikazuje što bi sve trebalo imati.

Slika*** 7. Birač kanala / CI sučelje / CA modul. ( + / - )

Važno je primijetiti da nije potreban sklopovski MPEG-2 ili MPEG-4 dekoder i da bi bilo jako korisno da programska potpora za prikaz slike u svom prozoru izvrši ispravnu gamma korekciju. Modulacijska shema za DVB-C obuhvaća raspon od 16-256 QAM, a modulacijska shema za DVB-C2 obuhvaća raspon od 16-4096 QAM, što je razumljivo jer HDTV signal ima puno više sadržaja slike u odnosu na SDTV. Usput, B.net nudi samo četiri TV programa koja nisu kriptirana, tako da treba biti vrlo pažljiv ako se kupuje TV kartica glede ugrađenih DVB-C, CI i CAM mogućnosti.

Posebnost u odnosu na navedeno je Internet TV (DVB-IPTV). Od klasične televizije se razlikuje po mediju po kojem se provodi emitiranje. Program se emitira putem Interneta i ne koriste se elektromagnetski visokofrekventni signal, već je riječ o standardnim TCP / IP paketima i prijenosu digitalnog signala kroz žičnu liniju pa načelima ADSL sustava i OFDM modulaciji. Prijenos sadržaja može se izvršiti kao obično preuzimanje sadržaja i spremanja na disk, što baš i ne spada u Internet televiziju. Drugi način je da ili računalo ili STB uređaj za IPTV, prima pakete onom brzinom kojom ih i prikazuje na ekranu. Zbog nepouzdanosti internetskih veza, prikazivanje kasni neko kratko vrijeme za primanjem, kako bi se, u slučaju zastoja, stiglo nadoknaditi propušteno, odnosno da se prikupe svi potrebni paketi kako ne bi došlo do prekida u reprodukciji, pri čemu se sadržaj u načelu ne sprema na disk. Treba li napomenuti da je krajnji rezultat u postupku prijenosa TV signala do korisnika, odnosno programske potpore koja služi za prikaz slike - analogni signal? Uređaji kao STB obično prema TV prijamniku šalju analogni TV signal preko jednog od SCART kabela na jedan od njegovih A / V ulaza. Dakle, A/D konverzija, potom prijenos signala do korisnika, te D/A konverzija i isporuka analognog TV signala korisniku; nadopuna sheme na slici 1.1.1 s još dva pravokutnika - koderom i dekoderom, bilo da su u sastavu predajnika i prijamnika ili odvojeno. Posebnost u odnosu na dosad navedeno je DVB-H (handheld) standard, koji definira prikaz TV sadržaja na mobitelima i ostalim malim prijenosnim uređajima; za TV ovisnike :-).

U prvom poglavlju ovog udžbenika već je navedeno da je digitalni signal zbog sadržavanja informacije u rasporedu slijeda impulsa (simbola) otporniji od analognog signala, jer oblik signala nije od velikog značaja, što dopušta i prijemu prepoznavanje impulsa u slijedu uz izobličenje oblika signala od preko 50%. Kvalitetu primljenog signala slike i otpornost digitalnog signala u odnosu na analogni signal najbolje ilustrira naredni dijagram.

Slika 8. Kvaliteta prikaza slike u funkciji jačine signala.

Kako je već zaštitnim intervalom kod DVB-T prijenosa u velikoj mjeri onemogućeno izobličenje digitalnog signala zbog primanja refleksija, prepoznavanje oblika digitalnog signala gotovo je bez greške. Ako je primljeni signal slabiji logička elektronika nije u stanju odrediti što je "0", a što "1", krivo se protumače sadržaji binarnih sljedova i kvaliteta prikaza rapidno pada. Ovaj pad kvalitete linearniji je kod prijema analognog signala, slika 'sniježi' ali je gledljiva, dok s kod digitalnog signala u jednom momentu sve pretvori u nerazumljive obojene 'kocke'. Navedeno navodi na zaključak da je u područjima s jakim signalom za prijam DVB signala dovoljna obična kućna antena, dok u udaljenijim mjestima gdje je signal slab treba dobra usmjerena antena za frekventno područje na kojem se TV signal emitira. Dakle, parola 'Skinimo antene s krovova!' nije u potpunosti istinita. Kabelski operateri koji koriste DVB-C ovdje su u prednosti je s obnavljačima signala duž prijenosnog puta mogu očuvati potrebnu jačinu digitalnog signala bez njegovog znatnog izobličenja.

Dakle, era starih analognih TV uređaja prolazi. Neki davatelji usluga idu na ruku korisnicima, kao B.net, koji i dalje kroz KABELSKI sustav uz digitalni emitira i analogni TV signal što je za korisnike velika pogodnost. Stari TV uređaj ne mora imati sve vrste priključaka za priključivanje raznih dodatnih uređaja, kao VCR-a (Video Cassette Recorder), DVD-a i sličnih. U tu svrhu stari TV uređaji obično imaju:

RF (Radio Frequency) - ANT IN - RF IN - Antensku ulaz za prijam analognog TV signala visoke frekvencije spojen s 'biračem kanala' u TV uređaju s kojim se izdvaja željeni VF signal u odnosu na sve primljene signale i vrši njegova demodulacija kako bi se dobio NF signal slike i NF signal tona. ANT OUT obično je puko prosljeđivanje dolaznog signala. Do primjene SCART kabela, VCR je slao signal TV uređaju kao RF signal, na primjer na 21. kanalu. Antenski signal dolazio je u VCR preko njegov priključak ANT IN, a snimljeni sadržaj slao se je na ANT IN priključak TV uređaja preko VCR-ovog priključka ANT OUT. Naravno, glede snimanja TV sadržaja VCR je morao imati svoj 'birač kanala'. U biti signali TV kanala prosljeđivali su se kroz VCR prema TV uređaju, a na njihovim 'biračima kanala' namještalo se je što će se snimati i / ili gledati. SCART (Syndicat des Constructeurs d'Appareils Radiorécepteurs et Téléviseurs) - Jedan ili više priključaka za prijenos NF signala slike (RGB, composite i / ili s-video) i tona (audio left / right), Europski standard, ustanovljen 80' godina, namijenjen za priključivanje raznih dodatnih uređaja za TV uređaj. Osmišljen je da bude dvosmjeran (odlazni i dolazni signal) i da ima jednostavno upravljanje, odnosno da TV uređaj prepozna da je nešto na njega priključeno. CHINCH (RCA connector) - Priključci za signal slike (composite) i tona. Jednostavniji TV uređaji imali su samo ulazne priključke, dok su složeniji TV uređaji i VCR-ovi imali i izlazne priključke. Standard je ustanovila firma 'Radio Corporation of America' još 40' godina. Ovaj način povezivanja uređaja primjenjivao se je u Europi do utvrđivanja SCART standarda.

Ako stari TV uređaj ima SCART priključak (ulaz) tada se za njega priključi STB, koji u pravilu ima SCART izlaz. Ako STB i TV uređaj imaju CHINCH priključke mogu se i oni uporabiti. Biranje kanala vrši se na STB-u. Ako stari TV uređaj nema ni CHINCH ni SCART priključke, treba uzeti STB koji ima ugrađen RF modulator i na svoj RF izlaz (RF OUT) šalje nanovo modulirani TV signal po starom standardu prema antenskom ulazu TV uređaja (RF IN), na jedan od analognih kanala (obično 21), a što će se prema TV-u poslati određuje je odabirom na STB-u. Može se koristiti i zasebni uređaj koji SCART signale iz STB-a zna pretvoriti u nanovo modulirani RF signal po starom standardu, ili u video i tonske signale za ulazne CHINCH priključke na TV uređaju ako ih TV uređaj ima. Moderni TV uređaji mogu imati sva 'čudesa' od priključaka: DVB-T, DVB-C, SCART, composite, audio, s-video, VGA, DVI, HDMI, DVMI, S/PDIF ...

DVB koristi 'Transport Stream' (TS; MPEG-TS) kao standardni format za prijenos i pohranu audia, videa i podataka, odnosno TV signala. TS prijenos se temelji se na odašiljanju paketa s mehanizmom za ispravljanje pogrešaka i sinkronizacijskim značajkama za održavanje integriteta po prijemu signala da ne dođe do njegovog degradiranja. Osim toga TS slijed može sadržavati više različitih TV programa. Sadržaji na DVD-u nemaju po navedenom nekih potreba, te se kod njih koristi uobičajeni MPEG-2 format - 'Program Stream' (PS; MPEG-PS). Dakle, ako programska potpora TV kartice ne izvrši ovu pretvorbu, treba glede izrade DVD-a na temelju pohranjenih podataka na disku izvršiti opisanu pretvorbu nekim za tu svrhu izrađenim alatom. Sličan postupak primijeniti će se za HDTV i BR optičke medije gdje će se u osnovi koristiti MPEG-4 format, iako će BR uređaji moći reproducirati i MPEG-2 format, tj. DVD medije. Za očekivati je da je uvođenjem DVB-a rat između analognih formata slike i emitiranja TV signala gotov (NTSC, SECAM, PAL) i da će se rabiti kakav takav svjetski standard.

Pojedini DVB sustavi razlikuju se te ovisno o namijeni razlikuje se frekvencija uzorkovanja i nivoi kvantizacije, prema slici 7.1.1, te je recimo frekvencija uzorkovanja za signal slike, signali osvjetljenja i boje, do 13.5 MHz uz rezoluciju, odnosno broj nivoa uzorkovanja od 8-10 bit-a (ponekad i 12 bit-a). Za govorni signal koriste se frekvencije uzorkovanja do 48 kHz uz rezoluciju do 16 bit-a. Dakle, prenosi se od 256 do 1024 različitih nijansi svake boje (4096 za 12 bit-a) i do 65'536 nivoa jačine zvuka. Glede osobitosti slušnih i vidnih organa čovjeka jedva da je dovoljno da se nakon D/A konverzije ne primijeti razlika. Osim toga grupiranjem susjednih boja i njihovim aditivnim miješanjem dobije se neka druga boja (dithering) te se raspon boja naizgled povećava, a slika je tolika 'čista' da svi ljudi izgledaju svršeno obrijani.

Najčešće se koristi dubina boje od 8 bita-a. Problem male dubine boja naročito dolazi do izražaja kod reprodukcije animiranih sadržaja, koji su prilično jednobojni, pa ih JPEG grupiranje slika uredno 'izfleka'. Ako se tome doda i način uzorkovanja signala boje (Chroma subsampling), koji je također odabran po kriteriju štednje propusnog opsega a ne po kriteriju kvalitete (obično je tipa 4.2.0), kvaliteta prenesenog signala kroz komunikacijski kanal je 'jadna'. Unatoč navedenom, prikazana slika je subjektivno kvalitetnija jer se sadržaji prenose digitalno i time su beznačajno izloženi smetnjama koje analogni signal mogu vidno i čujno značajno izobličiti prijenosom kroz komunikacijski kanal, ali je odabrani standard kodiranja i prijenosa signala trebao biti strožiji glede kvalitete. Ne treba zaboraviti sliku 8 koja jasno upozorava što će se dogoditi ako je primljeni digitalni signal preslab. Ako se u obzir uzme činjenica da se prilikom kreiranja digitalnog signala koriste i različite metode kompresije sadržaja (MPEG-2, MPEG-4 ...) učinak glede prijenosa sadržaja kroz već postojeće analogne kanale je kvalitativno i kvantitativno nezanemariv. Očekivao se je znatno kvaliteniji standard.

Radi usporedbe, klasični film širine 35 mm može uz kvalitetnu kameru zapisati i do 20 miliona nijansi boja po elementu slike. Uobičajeno se koristi desetak miliona nijansi boja koliko raspoznaje i ljudsko oko (adekvatno uzorkovanju od 24 bit-a), uz gustoću od oko 250 elemenata slike po dužnom milimetru filma. DVD po svojim specifikacijama nije ni blizu toga, osobito ne dosadašnji TV uređaji, a tek HDTV druge generacije, s nivoima uzorkovanja do 14 bit-a ponudit će nešto prihvatljivo u odnosu na klasičnu filmsku rolu. Uzorkovanje zvuka s 16 bit-a donekle je prihvatljivo. Profesionalna oprema koristi 24 bit-ne A/D pretvornike.