Osnovno podešavanje Windows 7

Podešavanje operativnog sustava podrazumijeva konfiguriranje sustava, a sama konfiguracija sustava u osnovi se može podijeliti na dio koji se odnosi na sam sustav i na dio koji se odnosi na korisničko okruženje. U nastavku su opisana osnovna podešavanja sustava, dok je potpuna konfiguracija sustava i dio podešavanja glede korisničkog sučelja opisan u poglavlju 4.5.3.

Upravljački sustav (Control Panel) sadrži popriličan broj ikona-alata za podešavanje operativnog sustava. Put do svakog od alata lako se prati u formi koja je na narednoj slici zaokružena crvenim pravokutnikom u kojoj su trokutićima odvojeni pojedini pojmovi preko kojih se je došlo do željenog skupa alata. Osim toga svaki od naziva odvojen trokutićima ujedno je spojnica prema pripadnom prozoru što uz poboljšanu navigaciju kroz izbore u velikoj mjeri olakšava odabir bilo kojeg od prozora navedenih u formi. Tako je prema narednoj slici izvršen odabir {Control Panel}-/All Control Panel Items/, te potom odabir /All Control Panel Items/-/Administrative Tools/ kako prikazuje slika 4.518a. U navedenoj formi lako se prate sve akcije. Crvenim pravokutnikom zaokružena forma zajedno s okruglim botunima s ucrtanim strelicama za 'NAPRIJED' i 'NAZAD' i formom za traženje predstavlja linijski navigacijski izbornik (nadalje LNI) prozora za pregledavanje stranica ovog dijela sjedišta.

Slika** 4.5.18 Sadržaj upravljačkog prozora / Pristupanje alatima za uređivanje sustava. ( + / - )

Na slici 4.518b iza jedne od ikone pojavljuje obris druge, što ukazuje da se navedena programska potpora izvršava u dvije sesije, odnosno u dva zasebna prozora. Ako programska potpora dozvoljava uporabu još sesija adekvatno broju aktivnih sesija odgovara broj pridruženih dodatnih obrisa osnovnoj ikoni. Slika 4.5.18a na desnoj strani radnog izbornika prikazuje aktivnu ikonu za odabir odgovarajućeg rasporeda slovišta tipkovnice i crveni prekriženi kružić koji upozorava da postoje problemi u konfiguraciji sustava i stoga nužnost provođenja odgovarajuće AKCIJE. Glede jednostavnosti uklonjena je ikona za izmjenu rasporeda slovišta tipkovnice, jer tipkovnica s dvostukim oznakama gotovo da više nema, a konfiguracijski problem je riješen instalacijom besplatne antivirusne programske potpore na što je zastavica (Action Center) sa crvenim prekriženim kružićem upozoravala. Tamniji pravokutnik skroz na desnoj strani linijskog izbornika (taskbar) je spojnica za dohvat radne površine (desktop). Rezultat opisanih intervencija prikazuje slika 4.5.18b u sistemskom izborniku.

U odnosu na ovdje prikazanu 'BETA' verziju Windows 7 operativnog sustava, sadržaj upravljačkog prozora u 'RC' verziji je nešto drugačiji kako prikazuje slika 4.5.18c. Umjesto male ikone u traci s lijeve strane prozora glede izmjene sadržaja prozora prema tematskim skupinama, korisniku je raspoloživ izbornika /View by:/ u kojem se odabire tematski prikaza u ovom prozoru, prikaz s velikim ikonama i prikaz s malim ikonama. Razlike u slici 4.5.18a i 4.5.18c ukazuju da je dio sadržaja iz 'BETA' verzije u 'RC' verziji uklonjen. U 'RC' verziji operativnog sustava broj raspoloživih sadržaja za podešavanje sustava je manji i ikona upravljačkog prozora je drugačija. Razlog navedenom je i uklonjanje podrške za 'Tablet PC' u ovom primjeru, jer u VPC instalaciji nije od značaja.

Svrha opisanih akcija je dohvat alata pod izborom |Computer Management| koji omogućava završne radnje zacrtane u planiranoj tablici. Slika 4.5.19a prikazuje stanje po dodavanju dugog virtualnog diska koji još uvijek nije definiran. U popisu se vide svi virtualni diskovi i dostupni optički uređaj. Disk [S:] je dio načina prikaza mape fizičkog diska u VPC sustavu, nije uređaj za pohranu podataka VPC-a i ne vidi se. Drugi dodani disk prema planu treba podijeliti na dvije particije, te se može pristupiti uređenju diska akcijom D1 koja omogućava izborom kreiranje jednostavne primarne particije. Ovim alatom nije moguće kreirati proširenu particiju i logičke diskove u VPC okruženju. Izbor |New simple volume...| za kreiranje particije diska prikazan je na slici 4.5.19b.

Slika** 4.5.19 Uređivanje diskovnih particija / Promjena slovne oznake / Izrada particija. ( + / - )

Osim navedenog moguće je promijeniti ime particije, pridruženo joj slovo i još pokoji parametar. Prilikom kreiranja particija diska, podaci o njima upisuju se MBR zapis diska i tako postaju stalno raspoložive operativnom sustavu. Bitna osobitost VPC je da istovremeno može prihvatiti samo jedan optički uređaj i to samo onaj koji je trenutno 'prikačen' preko izbora /CD/-/Capture ISO Image…/. Automatski dodijeljeno slovo optičkom uređaju preinačeno u slovo [T:] akcijom D1 na uređaj 'CD-ROM 0' prikazan na slici 4.5.19 i izborom /Change Drive Letter and Paths.../. Ovu preinaku treba napraviti prije uređivanja preostalih particija diska kako bi se oslobodilo slovo ' E ' glede daljnje preraspodijele slova particija virtualnih diskova. Slika 4.5.19c prikazuje stanje nakon svih obavljenih izmjena oznaka particija prema planu; nazivi pojedinih particija i pridružena slova particijama i optičkom uređaju. S desne strane slike 4.5.19c prikazan je izbornik iz kojeg se vidi omogućen rad s virtualnim diskovima kao uređajima što je navedeno kao jedna od usluga jezgre ovog operativnog sustava. Nealocirani prostor potrebit tijekom instalacije operativnog sustava u 'Beta' verziji iznosi 201 MB (kao na slikama) dok u 'RC' verziji iznosi 101 MB.

Treba paziti da se prilikom kreiranja particija ne proglase sve particije primarnima. Naime, BIOS dozvoljava četiri primarne particije, te je stoga dobro samo prvu particiju fizičkog diska ostaviti primarnom, a ostale postaviti kao logičke u 'extended' particiji (kao na slici 4.4.15). Ako se navedeno ne može izvršiti pomoću grafičkog sučelja, uporabiti u komandnom prozoru DISKPART programsku potporu koja korisniku predoči svoju radnu školjku (DISKPART> _), a prije njenog korištenja korisno je upisati njenu ugrađenu komandu HELP (DISKPART> HELP) da se dobije uvid kako je koristiti. Izlaz iz školjke vrši se njenom ugrađenom komandom EXIT. Programska potpora DISKPART koristi preko trideset vlastitih ugrađenih komandi.

Glede povećanja performansi, osobito na računalima sa slabijim sklopovljem, moguće je podesiti 'dekoraciju' desktopa prema željama, gdje je moguće isključiti ili uključiti pojedine osobitosti radne površine (desktop) slično prikazu na slici 4.4.21. Što će se izravno prikazati korisniku u vidu ikona na desktop-u određuje se postavkama na slici 4.5.20b. Izbor |Environment variables...| uvod je u promjenu postavljenih vrijednosti varijabli okruženja korisnika i sistema koje se vrše prema slici 4.5.22.

Slika** 4.5.20 Podešavanje sistemskih osobitosti. ( + / - )

Promjena radne grupe obavlja se izborom jahača i botuna ||Computer Name||-|Change...| unutar ponuđenog prozora pri čemu se otvara prozor s nazivom 'Computer Name / Domain Changes' (slika 4.5.20c) u kojem je moguće promijeniti ime računala i radnu grupu kojoj će računalo pripadati, umjesto podrazumne radne grupe 'WORKGROUP' koja se prikazuje u donjem lijevom uglu slika 4.5.16 i 4.5.23b. IP adresu i ostale mrežne parametre automatski dodjeljuje SOHO mrežni uređaj putem svoje DHCP usluge, a podešavanje istih opisuje poglavlje o mrežnim postavkama. Podešavanja prema slici 4.5.20b moguća su akcijom D1 na radnu površinu (desktop) te izborom /Personalize/ i potom izborom /Change desktop icons/ u novom prozoru, a to je u suštini izbor /Control panel/-/All Control Panel Items/-/Personalization/ sa slike 4.5.18.

Računalo može, prema odabiru na slici 4.5.20c, pripadati i jednoj DOMENI, što najjednostavnije znači da unutar mreže postoji namjenski poslužitelj koji članove domene opslužuje svim potrebnim za njihov učinkovit rad, kao instalacija zakrpi, obnavljanje antivirusnih definicija, provodi sistemsku politiku, služi kao vatrozid ustanove, može podržati NAT i štošta još. Ovakva organizacija vrlo je prikladna je za veće ustanove. Tim više što takav poslužitelj može podržati više domena unutar iste mrežne infrastrukture, svaku sa svojim osobitostima. U kućnom (SOHO) okruženju uporaba domene, i naravno pripadnog joj poslužitelja nema osobitog smisla.

U duhu planirane organizacije računalnog sustava zamišljeno je da se operativni sustav instalira na prvu particiju prvog diska - [C:], a virtualna memorija, datoteka pagefile.sys, kao prva datoteka na prvoj particiji drugog diska - [D:]. Programska potpora potom se instalira na [D:]. Na taj način aktivnosti glede čitanja datoteka operativnog sustava i instalirane programske potpore s diskova odvojene su u cjelokupni sustav brže radi. Istina, RAID 0 polje donijelo bi brze performanse, ali njegov upravljački uređaj hibridnog tipa (čip uz nadzor upravljačkog programa u operativnom sustavu) ne obećava lak oporavak u slučaju kvara. Naredni skup slika prikazuje kako virtualnu memoriju prebaciti na [D:] particiju i proglasiti je nepromjenjive veličine.

Slika** 4.5.21 Podešavanje virtualne memorije. ( + / - )

Dakle, nužno je za svaku particiju izabrati |Custom size:| i odabirom |Set| aktivirati upisane vrijednosti. Upisom vrijednosti ' 0 ' za [C:] poništava se virtualna memorija na ovoj particiji. Premještanje virtualne memorije na [D:] particiju diska treba obaviti prije instalacije bilo kakve programske potpore na tu particiju, kako bi datoteka virtualne memorije zauzela staze diska kojima se najbrže pristupa jer su na samom rubu diska. Virtualna memorija, datoteka pagefile.sys, ostati će uvijek defragmentirana (u jednom cjelovitom komadu) ako joj je zadana fiksna vrijednost. Ako se ostavi da operativni sustav odlučuje o njenoj veličini vrlo brzo će se fragmentirati zbog učestale promjene veličine i sustav će se u cjelini s vremenom usporiti. Fiksnu vrijednost virtualne memorije dobro je koristiti kad ima dovoljno fizičkog RAM-a (više od 2 GB) u veličini jednakoj fizičkoj veličini RAM-a ili manje, a ako je raspoloživa minimalna količina RAM-a treba odabrati vrijednost od 150% do 250% veličine fizičkog RAM-a, ili ostaviti da veličinu virtualne memorije operativni sustav sam prema potrebi dinamički mijenja ali opet na zasebnoj particiji.

Opisani postupak podjele diska na particije dobro je napraviti i ako se koristi samo jedan fizički disk. Na taj način se osigurava razdioba operativnog sustava i korisnikovih podataka što podrazumijeva novu lokaciju korisnikovih radnih mapa, ubrzava se sam sustav jer je virtualna memorija kompaktna i time sadržaji u njoj brže dohvatljivi, i lakše je vratiti spremljenu sliku particije (backup) operativnog sustava ako dođe do njegovog oštećenja (zaraze virusima na primjer). Instalacija koja je izvedena tako da je sve na jednoj particiji diska najgore je moguće rješenje, a to su često tvorničke OEM ponude, na kojima se može naći i programska potpora koja ima licenčna prava na par mjeseci nakon čega nije od koristi ako se ne kupi, a redovito su i regionalne postavke krivo podešene.

U duhu izmicanja radnih mapa koje se pune privremenim sadržajima i mapa koje sadrže dinamičke podatke korisnika (dokumenti, pošta ...), dobro je već u ovom koraku promjeniti sadržaj varijabli okruženja i time mjesto za privremene zapise koji nastaju tijekom instalacije i koji se automatski NE BRIŠU i nikom ne trebaju već samo zapunjavaju disk 'smećem'.

Slika 4.5.22 Podešavanje varijabli okruženja korisnika i sustava.

Prihvaćene upisane postavke odmah su aktivne, kako pokazuje naredna slika na kojoj se može pročitati sadržaj varijabli okruženja %TEMP% i %TMP%. Kako ovaj imenik sadrži uglavnom nekorisne i iskorištene sadržaje može se slobodno sve u njemu obrisati, bilo tijekom rada ili automatskim pokretanjem .BAT datoteke prilikom uključivanja računala kojoj je osnovni nedotjeran sadržaj prikazan u poglavlju 4.4.2. Nesreća je što svi ovi zapisi ostaju u registru i opterećuju njegovo brzo čitanje, te i registar treba povremeno čistiti. Ako se navedeni privremeni sadržaji redovito ne brišu mogu s vremenom dobro zapuniti disk i usporiti računalni sustav. Slika 4.5.23b pokazuje stanje nakon što su obavljene sve izmjene po planu. U odnosu na sliku 4.5.16 može se uočiti da [D:] particija nije prazna jer je na njoj datoteka virtualne memorije.

Slika* 4.5.23 Pregled sadržaja varijabli okruženja / Potpuno uređene particije. ( + / - )

U popisu koji slijedi po zadanoj komandi u primjeru na gornjoj slici vidi se u prvom retku verzija datotečnog sustava (v6.1) kao i vrijednosti svih varijabli koje sustav koristi. Ako se korisnik želi baviti izradom komandnih procedura (batch datoteka) ovaj popis mu može poslužiti kako bi automatizirao neke radnje koje bi inače morao obavljati 'ručno'. Do komandnog prozora dolazi se upisom ključne riječi CMD (ili cmd) u formi za traženje prema slici 4.5.1 ili 4.5.2b.

Dakle, instalacija Windows 7 operativnog sustav u odnosu na starijeg XP brata u velikoj mjeri je pojednostavljena, a sustavu su pridodani mnogi kontrolni i upravljači mehanizmi što ga čini prilagodljivim za različita okruženja. Uz nove koncepcije sklopovskih komponenti i učinkovit način korištenja njihovih resursa može se očekivati značajna računalna moć na stolu običnog korisnika, ako je bude znao uporabiti :-).

Naredna slika ilustrira povezanost VPC računala s mrežom. Podešavanjem same povezanosti s Internetom bavi se jedno od narednih poglavlja, a podešavanje za ADSL povezanost u osnovi se obavlja kao na slici 7.6.3.

Slika** 4.5.24 Mrežna povezanost / Ažuriranje programske potpore / Pregled Interneta. ( + / - )

Slika 5.4.24b pokazuje kako se kroz ostvarenu komunikaciju ažurira programska potpora za zaštitu od virusa, a slika 5.4.24c prikazuje jednu od mnogobrojnih stranica na sjedištu časopisa BUG kroz preglednik 'Internet Explorer'. Posljednja akcija je aktiviranje operativnog sustava koja se odvija između računala korisnika i poslužitelja Microsoft-a, po čemu slijedi promjena zapisa u dnu slike 4.5.25a (koji se ne vidi) u kojem piše 'Windows is activated' i 'Product ID: XXXXX-XXX-XXXXXXX-XXXXX' (broj proizvoda generiran na temelju unesenog serijskog broja - ključa).

No da bi računalo bilo potpuno funkcionalno na mreži, bez straha od eventualne zaraze, nužno je instalirati antivirusnu zaštitu, što se može s instalacijskog CD-a ili .ISO datoteke 'dohvaćenih' od strane VPC, ili se instalacijski program kopira u imenik kojeg VPC vidi kao mrežni disk, što je prema prethodnim slikama [S:]. No instalacija programske potpore ne može izvršiti otuda, već instalacijski program treba najprije kopirati u imenik na fizičkom disku kojeg VPC vidi kao disk [S:], a otuda ga treba kopirati u neku od mapa VPC diskova (u stvari u .vhd datoteku), na primjer u [F:\TEMP], te iz tog imenika izvršiti instalaciju. Rezultat instalacije jednog besplatnog antivirusnog programa vidi se prema ikoni - kišobranu prikazanoj na slici 4.5.25. Tada nestane upozoravajući križić u crvenom krugu uz zastavicu u sistemskom izborniku, koji ukazuje na nužnost izvršavanja nekakve AKCIJE opisane u prozoru zastavice.

Kroz opis instalacije operativnog sustava ukratko su popisane pojedine postavke sustava s prikazima koji su uporabljivi za dodatna objašnjenja u poglavljima koja slijede. Osim toga instalacija sustava u VPC okruženju praktična je primjena Virtual PC programske potpore opisane u poglavlju o specifičnim informatičkim pojmovima.

SAŽETAK:

Opisani postupak instalacije i osnovnog podešavanja procedura odnosi se na instalaciju u virtualno računalo. Prilikom instalacije na fizički disk u sastavu stvarnog računalu postupak je gotovo identičan uz neke male razlike koje treba poštovati.

• Izraditi-kupiti instalacijski optički medij s Windows 7 operativnim sustavom. Kako Microsoft za svoje operativne sustave povremeno izdaje objedinjeni skup zakrpi i unaprjeđenja operativnog sustava pod nazivom 'Service Pack' (SP), korisno ga je integrirati u instalacijski medij ili ISO datoteku (slipstreaming). Pod izradom se misli na korištenje preuzete ISO datoteke za izradu optičkog medija uz poštivanje licenčnih prava.
• Pripraviti sve najnovije upravljačke programe (drivers) bilo objedinjene na jednom optičkom mediju, ukomponirane na instalacijski medij, ili koristiti isporučene upravljačke programe na optičkim medijima priloženim uz uređaje.
• U BIOS-u računala podesiti sekvencu traženja BOOT uređaja (boot order) na način da je optički uređaj prvi kojemu se pristupa.
• Ustvrditi stanje na tvrdom disku.
  • Ako je fizički disk potpuno prazan, nov i nekorišten započeti instalacijsku proceduru pomoću optičkog medija na kojem je operativni sustav. Izvršiti podjelu diska na particije prema unaprijed pripravljenom planu. Podaci o particijama i oznaka aktivne particije s koje će 'krenuti' OS upisuju se u prvi fizički sektor diska (BOOT sector).
  • Ako je disk već korišten, ima nebitne sadržaje, i nisu potrebni sadržaji upisani u BOOT postavke, osobito ako je u njima zapisano nešto kao 'Press the R key to begin the repair process ...' ili slično, pomoću pripravljenog BartPE medija i odgovarajućeg programa u prvi fizički sektor diska upisati nule i tako pobrisati MBR. Može poslužiti bilo kakva kompilacija pomoćnih programa koja omogućava fizičko brisanje podataka na prvom fizičkom sektoru diska. U suštini briše se zapisana particijska raspodjela i disk se vidi kao potpuno nov i nekorišten.
  • Ako je disk već korišten, ima na prihvatljiv način kreirane particije i podatke odijeljene od operativnog sustava, tijekom instalacije treba izbrisati aktivnu particiju sustava na kojoj je poziv prema postojećem OS, najčešće [C:] particija, odmah je po brisanju nanovo je izraditi (nema RESTART akcije) te na njoj započeti instalaciju novog OS.
  • Ako je disk već korišten, ima na prihvatljiv način kreirane particije i podatke i programe ukomponirane u sadržaj operativnog sustava, novi OS može se instalirati 'preko' starog, Vrši se u suštini migracija na novi operativni sustav na način da se od starog OS zadrži samo potrebno, kao neki naknadno instalirani korisnički programi koji su bili na [C:] particiji. Kod Windows 7 operativnog sustava migraciju je moguće izvršiti samo s Windows VISTA operativnih sustava. S Windows XP sustava migracija (nadogradnja) nije moguća.
• U sastavu operativnog sustava Microsoft je ponudio, između ostalih, dva vrlo korisna alata za održavanje sustava:
  
  {Start}-{All Programs}-{Accessories}-{System Tools}-{Disk CleanUP}
  
  i
  
  {Start}-{All Programs}-{Accessories}-{System Tools}-{Disk Defragmenter}
  
  Prvim navedenim se omogućava da se odabere particija koja se želi očistiti i označe područja koja će se čistiti. Vrlo učinkovit alat, koji će na primjer ukloniti instalacijske datoteke SP-a ako su instalirane preuzimanjem s poslužitelja. Naravno SP tada više nije moguće deinstalirati. Drugi navedeni alat služi da se datoteke zapisane u dijelovima na različitim mjestima diska objedine u jedinstveni slijed, te se tako dobije na brzini njihovog čitanja, a time i sustava u cjelini.
  
  
• Kad se instalacija operativnog sustava završi i izvrši osnovno podešavanje, izraditi sliku sistemske particije (sigurnosnu kopiju - backup) i pohraniti je na neku drugu particiju ili optički medij.

Naravno nakon instalacije, kao kod Windows XP operativnog sustava, ostane ponešto privremenih nekorisnih datoteka i mapa koje je zgodno izbrisati. U tu svrhu mogu poslužiti neki pomoćni programi kao skup alata 'TweakNow PowerPack', 'Glary Utilities', 'CCleaner' i slični. Ipak treba pripaziti prilikom čišćenja nekorisnih sadržaja, osobito ako se nakon svega pristupa čišćenju registra.

U prethodnom opisu navedeno je kako premjesti lokaciju za privremene datoteke i imenike s particije na kojoj je operativni sustav. Na sličan način treba premjestiti sve ostale mape u kojim će biti dokumenti, filmovi i ostali slični sadržaji, kao i privremene radne mape programske potpore, datoteke za praćenje rada sustava i programske potpore (log-ovi) i slično, tako da se u podacima o korisniku nalaze samo konfiguracijske datoteke. Na taj način particija s operativnim sustavom znatno se rasterećuje, ne mijenja često svoj sadržaj te je stoga mala i brza. I lako se izrađuje njena sigurnosna kopija (backup). Poglavlja nadalje između ostalog opisuju navedeno. Ne smije se zaboraviti podesiti i lokalizacijske postavke.